Svaki gubitak nekog dragog iz obitelji je težak, a najteži je svakako gubitak vlastitog djeteta. To teško i traumatično iskustvo dogodilo se obitelj Horvat iz Sitnica. Naime, njihova kćerka Larisa koja je ove godine trebala napuniti šest godina umrla je prošle subote od tumora na mozgu. Nama se obratio njezin otac Roki i mi prenosimo njegove riječi.
„Moja mala kćerka bolovala je od tumora na mozgu. Liječnici su rekli da joj ne mogu pomoći no mi smo probali pomoć potražiti svugdje. Čak smo bili u jednom samostanu u Crnoj Gori, a u Bosni smo nabavili neki čaj, sve u nadi da će joj možda te alternativne metode pomoći. Na žalost ništa joj nije pomoglo.
Pohađala je dječji vrtić Pahuljica u Murskom Središću i jako se vezala za svoju odgojiteljicu, naprosto ju je obožavala. Od bolesti Larisa je u bolnici u Zagrebu pala u komu, probudila se nakon 24 sata i pitala me za svoju tetu iz vrtića. Ja sam joj obećao da ću kada stignemo kući otići u vrtić. Vratili smo se kući i u petak ujutro opet me prvo pitala za nju. Želja joj je bila da je posjeti njezina omiljena teta. Otišao sam u vrtić, objasnio o čemu se radi, no tamo su mi rekli da ta odgojiteljica više ne radi kod njih. Tražio sam neki kontakt, adresu ili telefonski broj, ali odgovorili su mi da to ne mogu učiniti nego da ja njima ostavim svoj broj te će oni obavjestiti tetu, a ona će mi se onda javiti. Nisam siguran što se dogodilo, samo znam da me nije nitko nazvao. Opet odlazim u vrtić po objašnjenje i tamo mi kažu da su tetu nazvali i predložili da Larisu zajedno posjete, no od nje nisu dobili nikakav odgovor.
U međuvremenu Larisa je umrla. O tome sam obavijestio vrtić i pitao mogu li nazvati tetu i reći joj barem za pogreb koji je bio u utorak. Rekli su mi da je neće zvati jer su sigurni da neće doći, baš kao i prvi put. Znam da je običaj kada se nešto tako dogodi da na sprovod dođe netko iz ustanove, njezina odgojiteljica i bar nekoliko njezinih prijatelja ili prijateljica. Nije došao nitko iako sam vrtić osobno obavijestio.
To mi je još teže palo jer posljednja Larisina želja je bila da vidi svoju tetu, a zadnja riječ koju je izgovorila prije smrti bilo je baš ime te tete.
Ovime ne želim nikoga osuđivati jer ne znam točno što se dogodilo. Možda je teta bila spriječena i nije mogla ispuniti posljednju Larisinu želju, a možda nitko nije došao jer se radi o Romima. Da je riječ o nekom drugom, siguran sam da bi svi došli na pogreb.
Poslije pogreba spremali smo bolnički krevet koji je Larisa dobila da ga vratimo. U tom trenutku na plahti smo primijetili nešto zaista čudno. Jasno se raspoznavalo lice moje preminule kćerke, oči nos, usta, obraz. Sve nas je to jako iznenadilo i nešto takvo ne mogu nikako objasniti. Razumijeti mogu, to nam se Larisa javila posljednji put“ zaključio je otac preminule djevojčice Roki koji je i snimio ovu fotografiju.
Mi smo uputili upit Dječjem vrtiću Pahuljica o svim tim događajima i od njih smo dobili sljedeći odgovor:
“Otac nas je obavijestio u petak o bolesti djevojčice, isti dan je nažalost Larisa i umrla.
Planirali smo Larisu posjetiti, no na dan sprovoda smo saznali da je umrla.
Jako nam je žao, tragedija je smrt tako malog bića.”
( R. Tomanić, foto: rt, arhiva Roki Horvat)
