Bitka za Vukovar predstavlja najkrvaviji i tragični sukob koji se odigrao tijekom Domovinskog rata na teritoriju Hrvatske. Ova bitka, poznata po svojoj žestini i nasilnom završetku, započela je 25. kolovoza 1991. godine, da bi o njezinoj konačnoj sudbini kroz fotografije i snimke spaljenog grada prepunog leševa 18. studenog doznao cijeli svijet.
Povratak djece u ratom pogođeni grad
Prvotni napadi minobacačima na Vukovar su se povremeno događali od lipnja, ali tijekom kolovoza su se počeli intenzivirati napadi granatama koje su dolazile iz udaljenih topničkih položaja. Do kraja kolovoza, oko 15.000 civila je napustilo grad. Primijetivši ovu masovnu evakuaciju, državni dužnosnici su reagirali, a tadašnji premijer Franjo Gregurić je poslan u Vukovar s apelom da stanovnici ostanu u svom gradu. Kako bi kontrolirali situaciju, uveli su propusnice za izlazak iz grada i ograničili kretanje unutar njega, prenosi Dnevno.
Iako je 33 autobusa prepuna djece iz Vukovara prevezeno do obale kako bi bila sigurna od ratnih sukoba, njihova radost nije dugo trajala. Početkom rujna, svi oni su vraćeni u grad, što ostaje neshvatljivo i danas.
Početak opsade
Dan prije nego što je opsada započela, to jest 24. kolovoza, pojavila su se četiri zrakoplova Super Galeb, od kojih su dva napala postrojbe ZNG (Zbora narodne garde) na položajima kod silosa Đergaj.
U toj akciji, dva zrakoplova su oborena (pri čemu je JNA priznala samo obaranje samo jednog), a jedan od njih se srušio između mjesta Bršadin i Marinci. Taj događaj označio je prvo rušenje zrakoplova tijekom Domovinskog rata, pri čemu je pilot Luka Andrijanić bio odgovoran za taj čin.
Sljedećeg dana, JNA je prekinula prometnicu između Bogdanovaca i Vukovara, što je natjeralo hrvatske snage da koriste alternativne puteve poznate kao Kukuruzni put.
Arkanovci i šešeljevci
Na Vukovar su izvršili napade vojnici iz JNA i paravojne srpske formacije, brojeći otprilike 20.000 vojnika (uz dodatnih 30.000 vojnika prisutnih u širem okolnom području grada). U toku bitke, strana pod kontrolom Srba je mobilizirala 1600 tenkova i oklopnih transportera, 980 artiljerijskih komada za kopneno bombardiranje te 350 protuzračnih topova s ukupno 750 cijevi namijenjenih za djelovanje protiv ciljeva na tlu.
Procijenjeno je da se ukupan broj protivničkih vojnika na bojištu oko Vukovara prije nego što je grad pao iznosio otprilike 80.000, a za osvajanje Vukovara, JNA je angažirala čak 11 brigada operativnih snaga, od kojih su devet bile oklopno-mehanizirane.
VIDEO:
Osim toga, bile su prisutne postrojbe Teritorijalne obrane Srbije, pobunjenih hrvatskih Srba te paravojnih dragovoljačkih jedinica kao što su “arkanovci” i “šešeljevci”.
80 tisuća vojnika naspram 1800 branitelja
S druge strane, na strani Hrvatske, nalazilo se oko 1800 branitelja s ograničenom opremom. Pridruživala im se i mala jedinica HOS-a te nekoliko stranih dragovoljaca.
Mnogi strani dobrovoljci branili su Vukovar, tako je na primjer, grad branio i Crnogorac Milan Gojak koji je pri početku napada odmah stao na prvu crtu obrane i rekao svom zapovjedniku: “Braco, ovo je i moj grad, imam pravo da ga branim!”
Ovi hrabri branitelji su, unatoč teškoćama, odlučno i s visokim stupnjem moralne snage, čvrsto držali svoje pozicije.
Unatoč razornim djelovanjima, situacija je bila održiva sve do 30. rujna 1991. kada je JNA službeno započela Operaciju Vukovar.
U listopadu su im se pridružili “Niški specijalci”.
Od 15. listopada 1991. godine, Vukovar je bio potpuno opkoljen i postalo je jasno da će grad pasti. To se i ostvarilo 18. studenog, nakon čega su uslijedili nezapamćeni pljačkaški pohodi i paljenje, zajedno s masovnim izvršenjem smaknuća nad Hrvatima.
(izvor: https://direktno.hr/, foto: Screenshot YouTube)