Tisućama godina živjeli smo štujući Boga, poštujući Zemlju i sve žive stvorove oko sebe. Svijet je funkcionirao u skladu, a mjera svih mjera bili su sunce i mjesec, dan i noć. Prije svega stotinjak godina u naše domove ušla je struja, Coca Cola, Hollywood, televizija i jahači globalizacije svih vrsta. Ispraznost, konzumerizam i estradizacija najviših ljudskih vrijednosti u samo par desetljeća preplavili su svetinje po kojima smo kroz vjekove bili Međimurci, Prleki, Zagorci, Prekmurci, Podravci … Bitno je postalo nebitno, a nebitno je postalo zlatno tele modernog čovjeka.
Jedne večeri došli smo na Čurkarijadu u slovensko selo Kog. Bili smo sigurni da takve večeri i takvi sadržaji više ne postoje u našem zavičaju niti u njegovoj blizini. Slušajući himnu čurkama, hvale i časti „gujdeku in domačem človeku” te umijeću spravljanja vrhunskih črnih, belih i sivih čurki, bili smo zaprepašteni srdačnošću ljudi u dvorani, ali još više žarom i iskrenošću svega onoga što smo slušali, vidjeli i kušali. Tu se živi i čuva svaka riječ koja se izgovara. Tjednima smo pratili najave i čekali moguće nekakvu novu sličnu večer. A onda je stigla prijateljska preporuka: ne propustite društveni i obiteljski praznik „Koline na Kogu”.
Ispisane riječi i nevješte fotografije samo su privid, tek zapisnička skica atmosfere koja je satima vladala u društvenom domu na Kogu. Sve što se pilo i jelo spremile su članice Sekcije Kmečkih žena TKD KOG, njihov kultni mesar Požgan i domaći vinari. Mimo rijetko viđene ponude na stolu kojom se evocirao tipičan dan kolina od ranog doručka do kasne večere uz sve radnje koje su mesar i domaći na kolinama morali poobaviti, izuzetnu vrijednost programa činila je ekstra duhovita i neusiljena naracija Marine Novak, plesovi kogovskih folklorašica i folkloraša te zapjevi i glazba kogovskih mladića. Večer je povremeno ličila na kazalište, kabare, stand up, plesnjak, gurmanski show, a iznimno ugodno umrežavanje davno minulih vremena i sadašnjeg trenutka stvorila je liderica kogovskih žena Ksenija Lukman.
Po premnogim detaljima publika je s lakoćom prepoznala junake i zvijezde večeri, među kojima je prvo Svinja (katera je nekoč veljala za največjega prijatelja slovenskega kmeta), Zajtrk (meso iz tȕnke, hren, vložena paprika in kruh), Južina (pražena svinjska jetra s kuhanim krompirjem in zeljem), Večerja (kašina in rezančova žȕpa iz hrtelne, hrtelna, rdeča pesa in dve vrste hrena – z jabolkom in brez) pa še »Rihta« s pečenko, pečenimi klobasami, zeleno šalato in restanim krompirjem; in še čurke – črne, sive in bele (sladke) s kompotom. Za konec pa so na mize prinesli še mašinske kekse, janeževe upognjence in »poljubčke« iz jajčnih beljakov (ki so običajno ostajali od peke krofov). Kot so domači muzikantje zaigrali in zapeli »Gremo na koline« se jim je pri petju pridružila vsa dvorana zadovoljnih obiskovalcev. Po obilni in zelo okusni večerji, se je dobra volja prežeta s kar nekaj nostalgije, samo še stopnjevala in ni ga bilo, ki bi se mu mudilo domov…
Upravo je nevjerojatan naboj „dobre volje prežete s kar nekaj nostalgije” doživljen među mještanima Koga povod ovom tekstu, a uz podsjetnik na nedavnu „Čeharu” u Hlapičini možda mještani Koga i mi međimurski susjedi smijemo hrabro reći kako je „samo istinski naše i domaće od svih svjetskih pomodarstava jače”.
Tekst i foto: Ivan Goričanec
