Povijesne činjenice o smaknuću hrvatskih velikana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana dobro su nam poznate, no svejedno se moramo uvijek iznova pitati koliko smo iz te strašne obiteljske tragedije naučili i koliko smo od nje kao baštinici Zrinskih duhovno profitirali.
Ovdje ne govorimo o pukom poznavanju činjenica, nego o mudrosti kao krajnjem fermentu znanja. Znanje, inteligencija, pa uostalom i materijalno blagostanje ne bi trebali biti cilj naših humanih stremljenja, nego tek pomoćno sredstvo u njihovu postizanju. Krajnji cilj i smisao humaniteta općenito je moralan čovjek u moralnom društvu. Znači kada kažemo da smo od poznavanja nekih povijesnih činjenica duhovno profitirali, onda mislimo da smo time postali moralniji, čovječniji i u nekom pogledu mudriji. Jednom riječju, glavni cilj, smisao i svrha dubljeg unošenja u povijesnu problematiku trebala bi biti – stjecanje mudrosti. Rimski povjesničar Plutarh to je ovako objasnio: Um nije posuda koju treba napuniti, nego vatra koju treba rasplamsati.
Dakle, smatrati se pozvanim i spremnim za nesebično moralno preoblikovanje društva – to bi trebao biti uzvišen posao kojega bi se trebale prihvaćati samo ispunjene duše. Veliki vođe, duhovni učitelji, državnici i filozofi koristili su se u tom smislu različitim metodama, ali uvijek i neizostavno jednom – povijesnom. Riječ je o upućivanju na povijesne uzore i prikladne primjere iz prošlosti. Ta metoda sliči „samoposluzi” u kojoj obilazimo police s povijesnim ličnostima i događajima, biramo najkvalitetniju “robu” i ugrađujemo je u naš puzzle kako bismo u konačnici dobili željenu skladnu cjelinu. Na takvu nas metodu, u svom poznatom djelu „Usporedni životopisi“, upućuje i već spomenuti Plutarh.
Povijest, dakle, možemo koristiti kao pomoćno sredstvo u procesu rješavanja kompleksnih društvenih pitanja, no moramo biti vješti u odabiru povijesnih ličnosti i događaja, a pravi virtuozi u njihovoj ugradnji u modernitet i svevažeće univerzalije. Jer povijest, kako je netko lijepo rekao, „gubi svaki smisao i urušava se u ispraznostima, banalnostima i blebetanju ako ne teži nekim univerzalnim vrijednostima koje neće biti podložne pojedinačnim interesima“. Kada se pravilno, savjesno i dosljedno koristi, povijesna metoda je učinkovita i potvrđuje uzrečicu o povijesti kao učiteljici života.
Tako je to barem u teoriji, a kako je u stvarnosti? Prvi važan detalj koji nama Hrvatima upada u oči i baca sumnju u naše sposobnosti implementacije iskoristivih povijesnih sadržaja u suvremenost, svakako je sve dominantniji ideološki, politički i stranački pečat obilježavanja gotovo svih hrvatskih praznika i događaja. Pretvorili smo ih u pozornicu na kojoj se ustoličuje nečija veličina, iznose vlastita ili stranačka mišljenja, provocira ili vrijeđa protivnika, raspiruje mržnja, potencira samohvala ili demonstrira moć. A gdje je događaj koji se obilježava? Gdje su ljudi koje tobože slavimo? Na koncu, kamo se zagubila pouka svega toga? Ne bi li ona trebala biti istaknuta ispred svake parade? Stvaramo kolone od kojih svaka ima svoju interpretaciju istine pa sve počinje i završava s politikom. Upravo zbog toga, zbog te začudne nesposobnosti da bez negativnih konotacija neki povijesni nadnevak smišljeno ugradimo u kolektivnu svijest zajednice, najveći je hrvatski pjesnik Tin Ujević prezirao patetične, malograđanske obredne manifestacije, lažan moral i kićenost svih vrsta.
A kako je kod nas u Međimurju? Uzmimo kao primjer Dan županije. Nadnevak pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana svojedobno je vrlo odvažno izabran za najvažniji županijski praznik. Bilo je manjih primjedbi, primjerice ona da time „obilježavamo smrt, a ne život”, no prevladala je pozitivna slutnja odgovornih pojedinaca kako je to ipak ispravan odabir. On to doista i jest, no poprilično lutamo u njegovu obilježavanju. Slikovito rečeno, usuglasili smo se oko forme, ali što je sa sadržajem? Pa u njega se ionako malo tko razumije. Stoga bismo trebali objeručke prihvatiti, a nikako s prijezirom odbacivati, pozitivnu sumnju u našu sposobnost prepoznavanja tog događaja kao vrela povijesne mudrosti, pouke i upozorenja. Doista, je li on za nas tek sirova činjenica ili smo u povijesnom prosuđivanju sazreli u tolikoj mjeri da u njemu nalazimo neiscrpno vrelo duhovne hrane?
Kako sama povijesna znanost u pravilu ne dotiče ljudsku dušu – a ljudi su unatoč svemu ipak emotivna bića koja su u obiteljskoj tragediji Zrinskih sposobna vidjeti sliku samih sebe – palicu sada trebamo predati školstvu, publicistici, lijepoj književnosti, pjesništvu, kinematografiji, marketinškim stručnjacima, brend menadžerima i turističkim djelatnicima….Njihov udio ne bi nikako smio biti jednokratan i prigodničarski, kao kod političara, nego studiozan, kontinuiran i prožimajući kroz cijelu godinu. Možemo li mi to? Nikola Zrinski Cakovečki poručio bi nam u svom stilu: Volenti nihil difficile, onome tko želi ništa nije teško. Ali najteže je željeti.
Autor: Zlatko Bacinger
Muzej Međimurja Čakovec