Grad Mursko Središće nije infrastruktura, a ni ime toponima, već su Grad Mursko Središće ljudi koji su ga kroz stoljeća uzdizali. I dok rijetki imaju svoje mjesto u širim povijesnim perspektivama, velik dio njih kroz život je prošao bez posebnih obilježavanja, mjesta u važnim povijesnim knjigama, niti mu ime nose ulice, trgovi ili građevine. Ipak, mnogi su svojim konstantnim radom sve nas itekako zadužili, pa je na inicijativu gradonačelnika Dražena Srpaka odlučeno da se i šira javnost upozna s njihovim životima. Informativni medijski članci tek su početak, i u kasnijim fazama, a posebno kad prilike to dopuste, njihovi će se životi obilježiti i kroz izložbe, publikacije i predavanja.
Prvi na redu je Josip Rihtarec Pepi koji nas je nažalost napustio u prosincu 2017. godine nakon teške bolesti koja ga, a svakako to treba napomenuti, do zadnjeg dana nije spriječila u radnim navikama i beskonačnoj kreativnosti. Nakon toga, kako se volio našaliti, konačno je otišao na studij u Zagreb. Njegovo je tijelo naime donirano Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pa je tako i nakon smrti ostao u službi napretka i znanosti.
Josip Rihtarec rođen je u Murskom Središću 1944. godine, a tu je završio i osnovnu školu. Kasnije je izučio električarski zanat kod poznatog majstora Ignaca Rajfa, na što je bio posebno ponosan. Ovdje je upoznato i buduću suprugu, Mariju Rihtarec, koja mu je bila beskonačna potpora u radu i koja je, kako se to veli, držala tri ugla kuće kako bi Pepi mogao ostati posvećen svojim djelatnostima i društvenom radu. Već godine 1961. je u Čakovcu završio tečaj za radio amatera, što u tom trenutku možda nije igralo tako veliku ulogu, no kasnije će ga obilježiti i više od svih drugih aktivnosti.
Pepijevo prvo radno mjesto bila je Hidromontaža Maribor u kojoj se zaposlio 1962. godine, ali ubrzo se vraća u rodno mjesto i nastavlja raditi u Međimurskim ugljenokopima. Već je šezdesetih godina potreba za radnom snagom bila u opadanju, a Pepi godine 1966. s još uvijek nevjenčanom suprugom Marijom odlazi u Njemačku, kao i brojni drugi Serjojnčari tih godina. U Njemačkoj su se vjenčali i dobili djecu, dvoje od ukupno troje, međutim, željeli su da im djeca odrastaju u Murskom Središću. Čim su stavili kuću pod krov vratili su se kući, a Pepi, ohrabren iskustvima iz Njemačke, odmah počinje raditi privatno i otvara svoj obrt 1974. godine. Nakon početne netrpeljivosti sustava prema svim oblicima privatnih poslovnih inicijativa, u kasnijim je razdobljima jugoslavenskog socijalizma bilo moguće pokretati obrte i razvijati ih. On je od samog početka dobro surađivao i s ostalim obrtnicima, bio član raznih tijela obrtničke komore i vijeća privrednika. Konačno, godine 2014. dobio je priznanje Obrtničke komore Međimurske županije kao član prvog Nadzornog odbora obrtničke komore. Možemo ga slobodno nazvati pionirom poslijeratnog privatnog poduzetništva u Međimurja. Najponosniji je ipak što je u 36 godina kao obrtnik kroz praksu odgojio čak 64 učenika, od kojih su mnogi postali cijenjeni majstori i inženjeri. Za to je nagrađen Diplomom Hrvatske obrtničke komore. Pune 42 godine radnog staža proveo je bez ijednog dana na bolovanju, a gotovo istim tempom je nastavio i u mirovini. Radne navike koje je u današnje vrijeme možda teško i zamisliti. Ipak, ništa od toga ne bi bilo moguće bez supruge koja mu je vodila administraciju, pisala račune i vodila kućanstvo.
Iako je teško nadmašiti tako uspješnu majstorsku karijeru, Pepijev trag u radioamaterizmu još je veći. Poznat pod kodnim imenom 9A4RJ uključio se u rad radiokluba odmah po povratku iz Njemačke. U tom je trenutku već dvije godine u Murskom Središću bila aktivna sekcija radiokluba iz Čakovca pod nazivom YU2CMS (danas 9A1CMS). Nalazimo u izvorima i tada aktivne radioamatere Ivana Vuglača i Jurja Zadravca. Korijeni radioamaterizma u Murskom Središću sežu ipak i prije aktivnosti sekcije radiokluba iz Čakovca, naime, 29. travnja 1967. godine ekipa u sastavu Marijan Premuš, Ivan Vuglač, Stjepan Dobranić i Vladimir Srša – Cima u Murskom Središću osnovala je udrugu „Klub spretnih“ u čijoj je domeni bilo modelarstvo i radioamaterizam. U vrijeme interneta, dostupnosti svih djelića svijeta u svakom trenutku, pristupačnih i lako nabavljivih letjelica pomoću kojih možemo snimati čitava naselja, možda je teško razumjeti uzbuđenje kod hvatanja signala s drugog dijela svijeta, koji se manifestira tek kroz Morseov kod koji danas gotovo nitko ne razumije. Međutim, u vrijeme radio aparata i pokojeg televizora u naselju, u vrijeme još uvijek postupnog otvaranja društva i postupnog uvođenja sloboda, u vrijeme vijesti o velikom tehnološkom napretku u svijetu, hladnoratovskim fascinacijama i u vrijeme kad su se ljudi još uvijek nalazili isključivo osobno, zadovoljstvo druženja, rada na tehničkom napretku i ostvarivanja veza s čitavim svijetom bilo je nemjerljivo. Čim se priključio klubu, Pepi je svojim znanjem, željom i entuzijazmom odmah davao veliki doprinos, što se odrazilo i na rezultate kluba. Također, brojne je instrumente za radioklub izradio on sam. U Jugoslaviji su bili među deset najboljih klubova, ostvarivali najdalje i najbrže veze i prelazili na rad na više frekvencija, što je tehnički bilo izuzetno izazovno. Osamostaljenjem Republike Hrvatske klub je promijenio ime, ali je nastavio s odličnim rezultatima. Veze su se lovile preko oblaka, mjeseca i meteora, uspjesi nizali, a ozbiljno se pristupilo i radu s mladima, što je Pepi uvijek shvaćao kao svoju veliku misiju. Osim radioamaterizmom, bavili su se i radiogoniometrijom, odnosno lovom na lisice, gdje su se uvijek kitili medaljama. Upravo je u toj disciplini Pepi ostvario i svoj najveći rezultat, pojedinačno 17 . mjesto, a kao član ekipe Hrvatske u paru s Brankom Vidovićem 4.mjesto na Svjetskom prvenstvu radioamatera u Kini 2000.godine. U razgovoru za Muralist prilikom nastajanja članka o njemu 2016. godine napomenuo je da je to njegovo životno djelo, da su kvalifikacije za prvenstvo trajale cijelu godinu i da je trebalo puno odricanja da se to ostvari. Radioamaterstvo u Murskom Središću doživjelo je udarac godine 2003. kad je zatvoren njihov dom, tadašnje Kino Rudar. Pepija i radioamatere to nije spriječilo da nastave sa svojim radom. U Grabrovniku, na brdu Cigajnščak, napravili su novi dom, takmičarsku lokaciju i to sve uz poneku donaciju i dobru volju pojedinaca. Obnovom Centra za kulturu „Rudar“ vraćene su im i njihove stare prostorije, pa danas radioamateri Murskog Središća imaju reprezentativnu infrastrukturu. Njegov ogroman doprinos prepoznat je još u bivšoj državi, pa tako godine 1988. dobiva najugledniju nagradu, Srebrnu značku Nikola Tesla za zasluge na području radioamaterizma. Zasluge su prepoznate i u Republici Hrvatskoj, gdje dobiva Povelju Hrvatske zajednice tehničke kulture za izuzetan doprinos za razvitak i promicanje tehničke kulture i radioamaterizma 2012. godine. Možemo ga dakle slobodno nazvati i pionirom radioamaterizma i tehničke kulture općenito u Murskom Središću.
Nemali je njegov doprinos i razvoju Murskog Središća. Organizacija mjesnih zabava, nogometnih utakmica, slaganje razglasa i ostale tehničke pikanterije dugo su bile u njegovim rukama, a konačno, upravo je na jednoj mjesnoj zabavi i upoznao buduću suprugu, Mariju, ili Mariku kako ju zovu, koja je došla iz obližnjih Petišovaca. Dugi niz godina bio je i član Upravnog odbora Nogometnog kluba Rudar, a kasnije i njegov najvjerniji navijač. Direktno je bio uključen i u upravljanje Murskim Središćem, aktivan u trećem sazivu Skupštine Mjesne zajednice, a 1989. godine postao je i predsjednik Savjeta Mjesne zajednice. U njegovo je vrijeme bio uveden plin u Mursko Središće, a brojne su ulice dobile i kanalizaciju. Slikovita je anegdota u kojoj je vlastitim sredstvima osigurao nabavu materijala za plinsku infrastrukturu, znajući da bi zbog agresije na Republiku Hrvatsku, tvornica iz Siska iz koje se vršila dobava mogla prestati s radom. Vlastoručno je slagao električne instalacije u mjesnoj crkvi, a restauriran je kip sv. Ivana Nepomuka. Možemo biti sretni što je u to osjetljivo vrijeme na odgovornoj funkciji bio netko kao Pepi. Posebno se to potvrdilo u vrijeme kad je i Mursko Središće bilo ugroženo od snaga Jugoslavenske narodne armije, 28. lipnja 1991. godine. Bilo je važno izbjeći sukob u kojem bi stradao i grad i ljudi, međutim, trebalo je imati rješenje i za najgore scenarije. Josip je bio zadužen za slaganje logistike u slučaju eskalacije otvorenog sukoba. Za svoje je zasluge nagrađen Spomenicom Domovinskog rata. Za doprinos svojoj voljenoj sredini, Murskom Središću, godine 2015. dobiva Nagradu Grada Murskog Središća, te zahvalnice od svih Udruga s područja Grada za pomoć u njihovom radu. Nećemo pogriješiti ako ga nazovemo pionirom uvođenja demokratskih promjena na područje našeg grada.
Impresivna karijera nosi i impresivnu kolekciju priznanja. Reprezentativna je kolekcija nagrada koje je za života skupio i mi ih nemamo prostora sve objaviti i analizirati. Netko bi pomislio da toliko aktivan čovjek ne može imati dovoljno vremena za obitelj i sebe, međutim, jedan posjet Pepijevoj kući brzo će promijeniti mišljenje. Dvije kuće koje je vlastoručno sagradio, radionica u prizemlju druge kuće i bezbroj uređaja koje je popravio i sam sastavio. Tu je još uvijek i njegova glodalica koja ga čeka, a tu je i supruga Marija, koja čuva sjećanje na njega. Bez Pepija Mursko Središće ne bi bilo isto kao danas, a ne bi ni bez njegove supruge Marije. Zahvaljujući samo njoj on je mogao pronalaziti vremena za razvoj sredine za koju je živio. Također, stigla je biti aktivna i u društvenom životu. Od godine 2003., pa do 2020. bila je članica Caritasa, od samog je početka aktivna u crkvenom zboru, a bila je aktivna i u socijalnom vijeću. Odgojila je tri odlična učenika, čuvala još troje djece susjeda te imala svoju ulogu i u odgoju unuka. Sa suprugom kojeg je iskreno voljela dočekala je pedeset godina braka i svaki njegov uspjeh doživljavala je kao svoj vlastiti.
Za kraj, donosimo još jednu anegdotu koju je prenio Muralist godinu dana prije njegove smrti. Pepi se ne sjeća točno godine, no zna da je bilo u vremenu između 1958. i 1960., kada je vozeći se kolima na zemlju na Šudrani, s druge strane rijeke Mure s ceste ugledao dva dječačića starosti otprilike pet do šest godina, kako se utapaju na tom šljunčanom jezeru. Skočio je s kola i dotrčao do jezera i izvukao dječake iz vode te im tako spasio život. U toj napetosti ih nije ni pitao za imena, pa ne zna čije je živote tog dana spasio, vrlo vjerojatno od nekoga koga je kasnijih godina sretao ili im čak i popravio koji kućanski uređaj….
Zoran Turk
(izvori – arhiva Josip Rihtarec, intervju Marija Rihtarec, Muralist)