Gospodine Vilime Karloviću, mnogo ste u medijima, mnogo o Vama javnost već zna. Molimo Vas da se ipak predstavite našim čitateljima.
Rođen sam u Zagrebu 1970. godine. Moji roditelji Ante i Jela su iz okolice Dervente. Bio sam vrhunski sportaš te neporaženi prvak bivše države u „full contactu“, a titulu sam držao do njezinog raspada.
Oženjen sam od 1990. godine suprugom Vlatkom i u tom braku Bog nas je darovao šestoricom sinova. Uskoro ćemo imati i treću unučicu. Umirovljeni sam časnik Hrvatske vojske i branitelj Vukovara. Ratni put prošao sam kroz cijeli Domovinski rat s 1. gardijskom brigadom, poznatim „Tigrovima“.
Sudjelovao sam u svim najvažnijim vojnim operacijama za oslobođenje naše domovine i nositelj sam sedam državnih odlikovanja za sudjelovanje i doprinos u Domovinskom ratu. U Vukovaru sam 20. studenoga 1991. zarobljen u bolnici te sa više od 260 ljudi završio na Ovčari. Božjim čudom, jedan sam od sedmorice preživjelih, a osim preživljavanja tog masakra, preživio sam i masakr na Veleprometu. U logoru Sremska Mitrovica proveo sam šest mjeseci, a nakon izlaska na slobodu 22. svibnja 1992. godine i bolovanja od tri mjeseca vraćam se u svoju postrojbu i nastavljam svoj ratni put. O svim tim događanjima napisao sam i svoje svjedočanstvo te izdao knjigu 2011. godine pod naslovom „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“.
Kako i kada je započeo Vaš ratni put, odnosno kad ste otišli braniti naš Vukovar?
Moj ratni put započeo je 1. kolovoza 1991. godine gledajući Dnevnik zagrebačke televizije. Naime, toga dana dogodio se zbijeg naših ljudi iz Dalja i Aljmaša. Vidio sam kako ih riječna teglenica dovozi u Osijek. Uplakani ljudi, starice i starci samo s vrećicama u rukama, majke, i same u suzama, u naručjima nose uplakanu dječicu, bio je dovoljan motiv odmah javiti se u obranu domovine. Tih dana jedna čitava generacije mladića iz našeg zagrebačkog naselja „Folnegovićevo“ otišla je u Domovinski rat. Bilo je tu mladića od 17 godina pa do 20 koliko sam otprilike i sam imao. Želim napomenuti kako je među nama bio i dvije godine mlađi brat Antonijo koji je teško ranjen u rujnu 1991. u obrani Petrinje i kasnije zarobljen. Njegovo tijelo nađeno je 2012. godine u jednoj masovnoj grobnici u blizi Petrinje. Nakon dva kraća terena na Banovini i Slavoniji, nas 19 tražilo je odlazak u Vukovar. Čuli smo u našem zapovjedništvu bojne kako će jedna grupa biti upućena za Vukovar pa smo se mi javili dragovoljno. U Vukovar krećemo 30. rujna 1991. godine u popodnevnim satima i ujutro u 4 sata, 1. listopada, „kukuruznim putem“ ulazimo u opkoljeni grad. Mi smo zadnja borbena skupina koja je ušla u Vukovar.
Nakon pada Vukovara završili ste u srpskom logoru. Opišite nam tu kalvariju koju ste Vi i Vaši suborci i prijatelji prošli u srpskim logorima!
Najteži put nakon zarobljavnja bio je uopće živ doći do logora, a onda boravak u samom logoru, kojih je u Srbiji bilo na desetke, ima svoju posebnu mučeničku priču. I sam sam prošao kalvariju prije dolaska u logor Sremska Mitrovica 22. studenoga 1991. Moj „križni put“ počeo je ispred vukovarske bolnice 20. studenoga u 9 sati ujutro kada nas je „JNA“ izvela i strpala u autobuse. Mislili smo kako svi idemo prema Vinkovcima, ali nažalost ispalo je drugačije. Uz naše autobuse i jako osiguranje „JNA“ vojnika, podoficira i oficira tu su cijelo vrijeme prisutni srpski dobrovoljci, domaći teritorijalci i razni četnici. Završavamo prvo u vukovarskoj vojarni i tu čekamo skoro četiri sata za transport prema Ovčari. Već u vojarni počinju izvođenja naših ljudi od strane četnika, dobrovoljaca i srpskih teritorijalaca. Bilo je premlaćivanja, ali prema mojoj procijeni i smaknuća. Neke su ljude odvodili iza jednog hangara, čuli su se pucnjevi i nitko se od tih ljudi nije vratio.
Oko 15 sati dolazimo na Ovčaru, a tamo nije bilo „samo“ dovoljno ljude smaknuti navečer nego su sve te naše ljude gotovo dva sata brutalno premlaćivali, mučili i lomili sa svim mogućim sredstvima: lopatama, toljagam, metalnim šipkama, lancima, kundacima pušaka te ih gazili i udarali nogama. Sve su zajedno radili ta tzv. JNA, domaći Srbi i srpski dobrovoljci te četnici. Moglo se doslovno čuti kako ljudima kosti pucaju kao grane od tih batina. Nas sedmorica smo samo Božjim čudom spašeni, ali smo kasnije završili na Veleprometu.
To je još jedno mjesto velikih zločina nad našim ljudima, a koje je opet bilo pod upravljanjem JNA, ali nažalost i tu su s njima četnici koji ljude izvode, teško masakriraju i na kraju pogubljuju. Taj dan, 21. studenoga, ubijeno je oko 15 ljudi, a svi su ubijeni hladnim oružjem.
Kako sam cijelo vrijeme od trenutka zarobljavanja bio u molitvi i obraćanju Bogu, tog dana u jednom trenutku nakon što sam čuo sva ta zvjerstva kroz plač sam zavapio Bogu: „Ovo ne može biti mržnja čovjeka prema čovjeku, naroda prema narodu! Ovo je gore i veće od toga, ovo je čisto očitovanje zla i Sotone u tim ljudima.“
Nažalost, nisam imao puno vremena jer je i na mene došao red. Izveli su me i njih trojica odveli u jednu kuću u blizini Veleprometa. Doveden sam među dvadesetak supijanih četnika koji su imali namjeru zabaviti se, kako su oni rekli, „s mladim ustašom“. Ta zabava je značila i teško mučenje te na kraju i moje pogubljenje. Skinuli su mi odjeću, udarali me i tukli po cijelom tijelu, palili me svijećama i rezali razbijenom bocom, a puškom mi na nekoliko mjesta razbili glavu. Među njima je bila i jedna žena koja ih je nagovarala da me siluju te da će mi ona nakon toga odrezati genitalije. Moj glavni mučitelj Nedeljko Stojsavljević zvani Belgija na to je pristao te mi obećao kako će mi on na kraju svojom laganom rukom vrat prerezati.
Bio je to moj trenutak kada sam prihvatio svoj kraj ovozemaljskog života. U svim tim mučenjima u jednom trenutku zavapio sam i obratio se Gospodinu Isusu Kristu riječima: „Gospodine Isuse Kriste, oprosti mi moje grijehe, pomozi mi da izdržim muke kao što si ih ti izdržao. Molim te primi moju dušu!“
Nakon što sam iz sve snage zavapio Gospodin je u tu „kuću strave“ poslao drugu dvojicu pripadnika Šešeljevog odreda, Predraga Milojevića – Kineza i Marka Ljuboju – Mareta. Oni su me pod oružjem i velikom borbom te riskirajući vlastite živote spasili i zaštitili od sigurne i teške smrti.
Nakon toga završio sam u logoru Sremska Mitrovica. U tim logorima po Srbiji uvijek isti obrazac postupanja sa zarobljenicima: tuča, ponižavanja, lažna optuživanja, izgladnjavanja…
Mnogo naših branitelja još uvijek se vode kao nestali. Mnogi su poginuli, mnogi od nas branitelja ostali smo invalidi. Recite nam svoje mišljenje, odnosi li se politika korektno prema braniteljima ili je ta žrtva nas branitelja obezvrijeđena?
Politika korektnosti prema braniteljima, ali i prema novoj Hrvatskoj, mrtva je točno 20 godina, od smrti predsjednika Franje Tuđmana. Nažalost, ne mogu slaviti, veličati i poštivati tu svetu žrtvu onih koji u tome nisu sudjelovali ili u svom srcu nisu ni željeli tu novu Hrvatsku. Ona je obezvrijeđena na svim nivoima, od odnosa prema nama pa recimo do ponašanja političara prema radnicima i umirovljenicima. Naša žrtva je bila žrtva za blagoslovljenu i Božju Hrvatsku, a ne prokletu i izranjavanu najgorim oblicima duhovnih karcinoma. Ne čudim se tome jer naša politička scena je potpuno iz državotvornosti izbacila Gospodina Isusa Krista. Ako im nije bitna žrtva Gospodina Isusa Krista još će im manje biti naša braniteljska. Opet, sve je jasno jer „udbo-masonerija“, a čiji centri moći nisu u Beogradu nego u Parizu, Londonu i Washingtonu, ni ne može drugačije nego protiv Isusa Krista, hrvatske državotvornosti i samim time protiv hrvatskih branitelja. Sve to provode kroz bruxellesku ispostavu i naše sluganske, masonizirane pa i izdajničke političare.
Sada imate svoju obitelj, vjeru u dragog Boga, sigurno Vam to pomaže da ne mislite na tragediju koju ste prošli. Recite nam nešto o životu nakon te Vaše ratne kalvarije. Kako se nosite s tim?
Da, imam veliku obitelj i na tome sam neizmjerno zahvalan dragome Bogu. U zadnjih 11 godina potpuno sam život predao Bogu i Gospodinu Isusu Kristu. On je izliječio mnoge moje rane, oprostio mi i grijehe kojih je bilo jako puno dok sam petnaestak godina živio udaljen od njega. Moj život nakon Vukovara i Ovčare bio je u nekim fazama jako težak. Osobito kada sam zbog reketarenja, kamatarenja i prijetnji ubojstvom članovima moje obitelji, od strane jednoga čovjeka, završio u zatvoru zbog ubojstva te osobe. Jako mi je žao što se to dogodilo, ali se sada kroz život sa svim teškoćama nosim u duhu istine Evanđelja Isusa Krista. Moja svejdočanstva, knjiga kao i moj sadašnji život najiskrenije pozivaju na oprost i milosrđe onako kako nas tome poučava sam Gospodin Isus Krist.
Svi smo zgriješili i svima nam je potreban oprost. Kako ponajprije od Boga tako i od onih koje smo i mi povrijedili. Naravno, oprost ne znači zanemariti nepravdu, prema zlu biti ravnodušan ili ga ignorirati. Mi opraštanjem otvaramo prostor za svoj kvalitetan i blagoslovljen odnos prema Bogu.
Oprost nije isto što i pomirba. Oprost je oslobađanje sebe od zlodušne navezanosti, osjećaja povrijeđenosti prema osobi, a toj osobi koja je počinila zlo i dalje ostaje da joj Bog oprosti grijehe. Oprostom se tu osobu „križa i blagoslivlja“ te tako razdružuje od sebe, a predaje Bogu na pravedan i zaslužen sud pa i kaznu. Tko hoće poslušati zapovijed Gospodina Isusa Krista i ljubiti svoje neprijatelje, onda mora kao Isus na križu, ili sveti Stjepan Prvomučenik kad je bio kamenovan, pomoliti se za tu osobu da joj Gospodin oprosti grijehe i oslobodi je zla. Kada dvije „zaraćene“ strane prihvate, dožive i u punini Evanđelja Gospodina Isusa Krista spoznaju oprost onda je moguće i pomirenje.
Mi kao narod oprostom ponajprije blagoslivljamo sebe, a samim time i našu domovinu Hrvatsku. Čovjek, a ni narod bez blagoslova svevišnjega Boga nema nikave šanse u ovozemaljskom životu, a samim time ni nakon njega. Biramo život ili smrt, život vječni u Raju ili paklu!
Gospodine Karloviću zahvaljujemo Vam se na odazivu i želimo Vam uspjeha u promoviranju istine o Domovinskom ratu.
Zahvaljujem Vam na ovom razgovoru. Također svako dobro i obilje Božjeg blagoslova vama i svim vašim pratiteljima i čitateljima. Mir Gospodina Isusa Krista!
(Razgovarao Pavo Jazvić, foto: arhiva Vilima Karlovića)
