Intervju s Kristianom Novakom, piscem koji iznosi surovu realnost o životu Međimuraca

Kristian Novak najpopularniji je suvremeni hrvatski pisac koji je  inspiraciju za stvaranje svojih djela pronašao upravo u ovom međimurskom kraju, točnije u mjestu Vrhovljan pokraj Svetog Martina na Muri. Poznati romani koje je napisao su „Obješeni”, zatim „Črna mati zemla” i „Ciganin, ali najljepši”. Pohađao je gimnaziju Josipa Štolcera Slavenskog u Čakovcu, da bi 2005. godine diplomirao germanistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tada je u Čakovcu objavio i prvi roman “Obješeni”. Doktorirao je na na istom fakultetu radivši kao znanstveni novak i viši asistent na Odsjeku na germanistiku, a trenutno je na radnom mjestu docenta na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, na Odsjeku za kroatistiku. Oženjen je, ima dvije djevojčice, a zanimljivo je da je imao uspješnu karijeru i bio dugogodišnji reprezentativac Hrvatske u karateu.

Osvojili ste dvije Tportalove nagrade za roman godine. Koje su vam ideje i planovi za buduće romane?

Ove godine zajedno sa slovenskim redateljem Rokom Bičekom intenzivno radim na scenariju za film Črna mati zemla, koji će se snimati krajem 2019. i početkom 2020. Uz to radim na još jednom scenariju za igranu seriju o dolasku pra-hrvatskih plemena na ove prostore, a spremam se i na dugotrajno istraživanje za dvije lingvističke znanstvene monografije. Dodam li tome još da doma imam dvoje male djece, čini se da na novim skicama za romane neću početi raditi još barem do jeseni. A o njima još ne bih javno. U ovom trenutku je teško reći ima li iza tih skica i pravog narativa, to tek treba istražiti. A u svemu tome još je samo jedna međimurska priča.

Teme uzimate iz Međimurja gdje je smještena radnja vaših romana. Kako su ljudi ovdje primili vaša djela te koji roman je najbolje prošao kod njih?

Neki jako dobro, neki dosta loše. Prve pozitivne reakcije došle su kada su se u dnevnim novinama i na televiziji pojavile lijepe pozitivne kritike za Črnu mati zemlu, roman o Međimurju. Pa onda neke negativne kad se vidjelo da o Međimurju nisam pisao samo pozitivno, da sam prikazao i neke poremećene stvari. Pa onda opet pozitivne reakcije kad se shvatilo da pišem što pišem kao ponosan Međimurec kojem je jako stalo do svojega kraja. I tako valjda vječno u krug. Autori često ulaze u konflikt sa svojim rodnim krajem, nije to ništa čudno. Ipak, moram reći da sam strašno veliku podršku dobio upravo od Međimuraca, i to od većine njih. Evo zadnjeg primjera – kad me nedavno preko svih medija napao saborski zastupnik romske manjine Veljko Kajtazi, podrška mi je odmah došla upravo od međimurskih Roma. A koji je roman prošao bolje? Nemam pojma, to morate pitati čitatelje.

Otkrite nam nešto o filmskoj adaptaciji romana „Črna mati zemla“. Kako teku pripreme za premijeru koja bi se trebala održati ove godine?

Nemam pojma odakle informacija da bi premijera trebala biti ove godine. Istina je da smo još debelo u pisanju scenarija. Prije sam mislio – okej, prvo napišeš prvu scenu, pa drugu, pa treću, pa tako sve do zadnje. I onda odabereš glumce, kresneš kameru, snimiš film i pustiš ga u kino. Sad vidim da je to proces koji traje barem 4 godine. Desetak verzija scenarija, važan je i odabir lokacije, glumaca, montaža i još hrpa stvari. Ništa se ne događa preko noći, treba imati puno strpljenja. S redateljem Rokom se nalazim dvaput tjedno, pa radimo po 4 ili 5 sati na scenariju. A u dane kad se ne vidimo smo na skypeu.

U romanu „Črna mati zemla“ prikazujete život tridesetogodišnjeg Matije Dolenčeca kroz njegov period odrastanja, a okolina ga je tijekom djetinjstva osuđivala. Kakva je vaša preporuka za mlade da pročitaju ovaj roman?

Moja preporuka za mlade je da čitaju generalno, a ne ovaj roman ili bilo koju konkretnu knjigu. Sve manje se čita (skrolanje po pametnim telefonima ne brojim), a znanost nam govori da će načitanost biti najveći potencijal u doba koje dolazi. Jer se sve događa brže nego obrazovni sustav to može pratiti. Danas imamo radna mjesta i poslove koji prije 5 godina nisu ni postojali. Ljudi se nisu ni mogli educirati za sadašnje poslove. Prednost imaju oni koji su sposobni adaptirati se, apstraktno misliti, misliti izvan zadanih okvira, biti kreativni u jeziku, biti u stanju razumjeti tuđe perspektive. A to se trenira čitanjem. Od klasika do suvremene književnosti. Pa eto, čitajte, ljudi. A kad već vele da ovo moje valja nešto, nek’ se i to nađe nekad na nekoj privatnoj listi za čitanje.

U romanu „Obješeni“ opisujete život troje studenata iz Međimurja koje vezuje mladost, prijateljstvo, zavičaj i odrastanje. Na kakav način ova priča potiče mlade da ne zaborave svoje prijatelje i zavičaj?

Možda niste pročitali tu knjigu jer se ne može više nigdje nabaviti. Uglavnom, nije riječ o zavičaju, niti o lijepim uspomenama na njega. Skoro pa suprotno. Svatko od glavnih likova želi zaboraviti dio svoje prošlosti i stopiti se u urbano okruženje, gdje se čini da se identitet može izgraditi nanovo. No, svaki je takav pokušaj osuđen na propast, jer stvari koje pokušavamo zaboraviti, uključivši vlastiti zavičaj, slijede nas i zaskoče u najnezgodnijem trenutku

U HNK-u su rasprodane sve karte za predstavu adaptacije vašeg djela „Ciganin, ali najljepši“ . Jeste li očekivali ovakav uspjeh?

Nadao sam se. Znao sam da je moguće, jer se nešto slično dogodilo s kazališnom adaptacijom Črne mati zemle u Zagrebačkom kazalištu mladih. Tamo idu već prema pedesetoj izvedbi i sve su rasprodane. Pa sam držao fige da i u HNK bude tako. Želja mi se ostvarila, nitko sretniji od mene. trenutno se na dvije najvažnije pozornice u glavnom gradu izgovaraju dijalozi na međimurskom kajkavskom. Istina, bude to i međimurski s dubrovačkim ili bosanskim naglaskom, ali moram reći da su se glumci jako trudili oko izgovora. Posebno ovi koji nisu rodom kajkavci.

Kako se nosite s negativnim komentarima i kritikama?

Dvije su vrste. Konstruktivna kritika je ona koja ti kaže što si mogao napraviti bolje. Takve volim, jer me čini boljim piscem. Druga vrsta je zlurada. Takve ima više nego ove prve vrste. Netko može na kartici teksta u pet minuta razvaliti nešto na čemu si naporno radio godinama i to ni na koji način argumentirati. Omalovažiti te i poniziti. A ti ne smiješ odgovoriti jer se na kritike ne odgovara. Prilično nepravedno, ne? Eh, ali na to mora biti spreman svatko tko se misli baviti bilo kojim kreativnim poslom. Ako nisi na to spreman, ne ulazi u to, sjedi doma i gledaj televiziju ili igraj igrice. Ali ako jesi, budi hrabar i istrpi tu vjetrometinu, koristi sve negativno da to ugradiš u sebe i rasteš i budeš bolji. A neka ti u primisli bude da su oni koji te pljuju često ljudi koji nisu imali hrabrosti učiniti isto što i ti, nego su sjeli pred televizor i sad se grizu zbog vlastita kukavičluka, a misle da si im ti kriv.

Što biste poručili mladim ljudima poput učenika ili studenata, trebaju li više pratiti medijsku kulturu?

Ne znam točno što znači medijska kultura, a glede hrvatske javnosti, nekako mi se te dvije riječi čine suprotstavljenima. Malo je kulture u medijima. A mladim ljudima bih poručio da ne izgube sposobnost da se oduševe za nešto i hrabrost da krenu za svojom vizijom. Da ne odustaju i da nikome ne daju da im kaže da nisu dovoljno dobri. Evo zanimljivosti za kraj: u osnovnoj školi sam imao loše ocjene iz hrvatskog jer su mi sastavci bili katastrofa, a slabo sam znao i gramatiku. Da sam tad odustao, moj bi život izgledao dosta drukčije nego sada izgleda.

(Ivana Radiković, foto: arhiva K.N.)