Intervju s imenovanim Varaždinskim biskupom mons. Božom Radošom

Mons. Radoš, 1. kolovoza obradovala nas je vijest da Vas je papa Franjo imenovao novim varaždinskim biskupom. Gdje ste vi doznali za tu vijest, kakvi su Vas osjećaji preplavili?

Kada sam doznao za imenovanje, moram reći da sam bio jako uznemiren. Gotovo da sam doživio i jedan stres, pomalo i paniku. Postavljao sam pitanja zašto, kako, je li to definitivno? Odlazim u nepoznato. Razmišljao sam da nikad nisam bio u tim kombinacijama.  Hvala Bogu da sam se zatekao u crkvi svetog Petra u Okovima. Ušao sam u crkvu zajedno sa svojom rodbinom koja je tada slučajno bila kod mene. Iskreno govoreći, na koljenima sam molio Gospodina da to bude san nakon kojeg ću se probuditi. No, malo pomalo došao sam ksebi, jer znam da Gospodin uvijek poziva k sebi one koji nisu spremni da ih on sprema. Nadam se i vjerujem da će to biti milost službe.

 

Kakve su bile reakcije prijatelja i rodbine?

Morao sam se u prvim trenucima truditi da ništa ne primjete. Reakcije prijatelja su bili radost i oduševljenje, ali koje tada nisam mogao dijeliti s njima. Bila je to podrška prijatelja koji me poznaju i koji imaju bolje mišljenje o meni, nego što ja imam o sebi. Zato sam se malo i bojao. Moji bližnji su htjeli osjetiti kako ja to doživljavam. Hrabrili su me govoreći da će biti sve dobro. Hvala dragome Bogu, i jedni i drugi su obećali molitvenu pratnju. To mi je davalo snagu da mogu prihvatiti, pronaći duhovni mir i kazati „Gospodine, spremi me za ono za što me zoveš“.

 

Spomenuli ste obitelj. Voljeli bismo doznati nešto više o tome. Odakle su vaši korijeni?

Rođen sam u Crvenicama, mjestu u duvanjskom kraju, između Tomislavgrada i Posušja, u brojnoj obitelji. Moji roditelji Ivan i Matija imali su osmero djece. Troje najstarijih doživjeli su svega godinu, godinu i pol dana, i otišli su k Bogu. Ostalo je nas petero, dvije sestre i tri brata. Živjeli smo u kući zajedno s bakom i djedom te stricem i njegovom obitelji gdje je također bilo petero djece, dakle sve zajedno desetero djece. Najljepša iskustva nosim iz te kuće. Kuće koja je uvijek odisala radošću i životom. Bilo je tu i svađa i svega onoga čega ima u kući gdje je puno djece, ali nadasve bilo je reda i mira. Otac je radio u Njemačkoj, a stric je bio kod kuće. Ta kuća je bila i kuća molitve. Zaista neću pretjerati ako kažem da sam imao svete djeda i baku. Njih najviše pamtim s krunicom u ruci. Isto tako, i naši roditelji su bili pobožni ljudi koji su nam prenijeli ono što je najvažnije, dar i žar vjere. Svake večeri smo se okupljali na molitvi. Bog je bio kompas našeg života, ono što je bilo najdublje u našem životu. Tako su nas odgajali i Bog je bio sigurnost za danas i sutra. Možda i to što sam postao svećenikom nije moja zasluga, nego je moje zvanje izmoljeno od roditelja i šire obitelji. Moram izdvojiti i da je najmlađi sin moga strica franjevac, sada na službi u Švicarskoj, fra Branko Radoš. 1973. godine smo se preselili u Kuševac, jedno tada novo naselje. Stanovnici su bili doseljenici iz raznih krajeva Hrvatske, a svi smo našli svoje mjesto u toj lijepoj župi pored Đakova. Tu su se rodile i moje prve želje da budem svećenik. Tamo sam završio osnovnu školu, pošao u sjemenište na Šalatu, nakon dvije godine se vratio u Đakovo gdje sam završio teologiju i zaređen za svećenika 1990. godine.

 

Kako osobno doživljavate ulogu, zadaću i poziv biskupa?

Još uvijek slažem mozaik poziva jednog biskupa, ali uvijek me vodi to da je to poziv od Boga, da me Crkva prepoznala, pozvala i postavila za pastira. Dakle, postavljen sam u Crkvi i za Crkvu. To je svećenička služba u punini. Prva biskupova zadaća je da naviješta svima Riječ Božju. To je zadaća apostola „Idite po svem svijetu i naviještajte evanđelje“. To je zadaća biskupa, da okuplja na euharistiju. Tako gdje je biskup tako je i Crkva. Biskup je otac koji se očinske brine za sve, a prvi koji su mu na srcu su svećenici koji su prva karika do Božjega naroda. Ako biskup izgubi tu kariku, tada gubi i dodir s onima kojima je poslan. Biskupova je služba da bdije, čuva, sluša i osjeća bilo naroda i da, prije svega, moli da Bog bude onaj koji će intervenirati, da li po njemu ili po nekome drugome, ali uvijek u korist Božjega naroda.

 

Za biskupsku službu izabrali ste geslo „Služiti radosno Gospodinu“. Kako to?

Geslo se uvijek rađa postepeno. Da sam prvi dan izabrao geslo, sigurno ne bi bilo ovo. Ali malo pomalo u duši se stvarao temelj, vjerujem zdrav temelj, da mogu Gospodinu odgovoriti. Evanđelje je Radosna vijest. Bog nas uvijek poziva na radost. Sveti Bernard kaže „Radost je služiti Gospodinu“. Nije teret. Ima tereta u životu svećenika i biskupa, ali to nije cilj. Teret je uvijek u službi radosti. U konačnici, radost uvijek mora biti ona po kojoj se primjeti Radosna vijest. Tamo gdje nema radosti u životu ljudi i svećenika, Radosna vijest zastaje negdje na njegovim ustima. Radost je kao onaj potok koji mora prenijeti Radosnu vijest, a Bog ljubi radosnog darovatelja. Htio sam istaknuti da je u prvom redu Bog koji želi razveseliti svakog čovjeka. Ako Njemu služim, vjerujem da radost nije trenutačna, nego vodi prema posvemašnjoj sreći.

 

Kao da su kontradiktorne te dvije riječi. Služiti radosno. Modernom čovjeku ne zvuči baš spojivo.

Možda suvremenom čovjeku. Ali služenje je sinonim za ljubav. Svi koji živimo u kući znamo tko najviše služi. Najviše služi onaj tko najviše voli. Služenje je mjera ljubavi. Majka nikad neće osjetiti poniženje ako služi onima koje voli, svojoj djeci. Za nju je to uvijek radost. A vjerujem da i svatko od nas osjeti da kad netko nešto dobro učini, da mu Bog uzvrati radošću u nutrini, ako dopustimo da ta radost prodre u nas. Te dvije stvari u kršćanskom životu, ali i životu ljudi, nisu kontardiktorne. Naprotiv, idu ruku pod ruku. Isus kaže „Najveći među vama neka bude onaj koji služi“. Najveći među nama je onaj koji je služio nama, Isus iz Nazareta. Zašto? Jer nas je ljubio.

 

Jedno od obilježja biskupa je i biskupski štap. Biste li nam najprije pojasnili simboliku štapa?

Biblijska slika štapa je vrlo bogata. U Starom zavjetu Mojsije ima štap i lijepo je opisana služba tog štapa, odnosno što štap za njega i za Božji narod znači. To je znak Božje prisutnosti i znak da Bog djeluje u svome narodu. Imamo u onom lijepom 23. psalmu : „Tvoj štap i palica tvoja, utjeha su meni. Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim“. Ako stado čuje otkucaj štapa svog pastira, tada mia sigurnost. Primit ću biskupski štap kao i znak vodstva, čuvanja, brige i pažnje za ljude. Možda štap malo nezgrapno djeluje, ali on ima svrhu da potakne, podrži, povrati, da obrani od svega onoga što dolazi, a može učiniti zlo stadu.

 

Na vrhu Vašeg biskupskog štapa vidjet ćemo lik svetog Jeronima. Što Vas toliko oduševljava kod njega?

Više je razloga zašto samizabrao svetog Jeronima. Jedan od razloga je što sam živio u kući, zavodu i crkvi svetog Jeronima gdje je on bio domaćin. A nalazimo se i u godini svetog Jeronima, kada slavimo 1600. godina od njegove smrti.  Posebno me oduševljava jer je zaljubljenik u Riječ Božju. Boga živoga možemo susresti u živoj Riječi Božjoj. Ako ne poznajemo Pismo, ne poznajemo ni Boga. Onaj tko ga upozna u Pismu, taj ga može upoznati konkretno u svome životu. Mene oduševljava njegova blizina s Riječi Božjom kojoj je posvetio velik dio svoga života. Gotovo onoliko koliko je Isus živio na Zemlji, toliko je sveti Jeronim proveo u betlehemskoj špilji, proučavajući Riječ Božju i nadahnuto tumačeći. Htio je Riječ Božju prenijeti drugima po svom prevođenju. Meni osobno je iz tih, ali i iz drugih razloga, posebno je drag. Štap koji je slika čuvanja i pratnje, koji ima gore svetog Jeronima sa Svetim pismom, dakle povezanost vodstva sa Riječi Božjom, uvijek je ono što mislim da je važno.

 

S obzirom da ste proteklih nekoliko godina živjeli u Rimu, imali ste prilike možda izbliza vidjeti, čuti papu Franju, vidjeti kako on to djeluje u službi univerzalnoj Crkvi. Kako vi osobno doživljavate papu Franju i njegov pontifikat?

Svaki papa je na neki način iznenađenje u Crkvi. I papa Franjo je iznenađenje u Crkvi. Iznenađenje i novost. Duh je onaj koji u izboru “ima prste“, ima glavnu riječ. Vjerujem da Bog daje Petrovog nasljednika onakvog kakvog je Crkva potrebna u ovom vremenu. Papa Franjo je papa koji ima izraziti osjećaj za ljude na rubu: siromašne, kršćane koji su u manjini, koji su progonjeni, za svakoga čovjeka koji je ugrožen. Izrazito evanđeoska kvaliteta. Evanđelje je najprije evanđelje za siromahe. Bog nas poziva i traži od nas da siromasi imaju prvo mjesto u Crkvi. Papa Franjo to savršeno čita. Dok on to čini govori i nama da to trebamo činiti, da je to poslanje Crkve. Možda ga u svim njegovim segmentima ne razumijemo što opet vidim da je tajna, misterij, dublje zahvaća nego što mi možemo zahvatiti. Naše nerazumijevanje može prerasti u divljenje. Može prerasti i u bolje iščitavanje poruke evanđelja za naše vrijeme. Papu Franju mnogi doživljavaju kao svoga istinskoga brata, kao onoga koji se zauzima za njih cijelim svojim bićem. Posebno oni koji su najsiromašniji. Vjerujem da je to put da prepoznaju i Krista, na ovaj ili onaj način. Bilo da su to kršćani koji su progonjeni, ljudi na rubu ili oni koji dolaze sada iz nekih drugih zemalja ovdje u Europu.

Kako ta poruka odjekuje u zapadnoj Crkvi koja ima svoju tradiciju, koja se nekako možda malo i udaljila od tog Evanđelja za siromašne.

Kako to doživljavaju – uvijek je doživljaj na različitim razinama. Na zapadu, pretpostavljam, da ima puno onih koji su oduševljeni jednim iščitavanjem Evanđelja kroz čitanje kako ga papa Franjo čita kao Petrov nasljednik. Ima li otpora? Koji papa nije imao otpora? Ti otpori su i put određenoga dijaloga i čišćenja. Pa, svi oni koji imaju otpor, ne znači da će na otporu stati, nego vjerujem da će pročistiti i bîlo Crkve, možda i osobno. Mnogi misle da bi trebali papi puno toga kazati i šapnuti, možda i nametnuti svoje mišljenje, ali mi bi trebali čuti što nam papa kaže, što poručuje. Mislim da je to ključno. Papa nam ima nešto reći, nešto važno. Ima nešto prenijeti što Bog ima nama priopćiti po svetom Ocu Franji. Ne nešto, nego ono što je ključno za naš kršćanski život.

Koji je Vaš dojam, kakva je slika Crkve u medijima?

Ne mogu govoriti o kompletnoj slici Crkve u medijima, jer za to ni nemam dobar pregled, ali mislim da Crkva ne treba tražiti da ima bolji imidž u medijima nego što ima u stvarnosti. Vjerujem da bi Crkvu trebalo promatrati iznutra, iznositi vijesti kako Crkva doživljava i sebe, slušati i kako drugi  nas doživljavaju. Vjerujem da je važnosti i vrijednost crkvenih medija, koji prate Crkvu iznutra, da objektivno prikažu stvarnost. U Crkvi je uvijek bilo i uvijek će biti dobroga i onoga što nije dobro. Bit će dobroga sjemenja, žita, a bit će i kukolja. Ni jedno ni drugo ne treba staviti na stranu. Kukolj valja odstraniti, izdvojiti, kritizirati, a ono što je dobro treba staviti pred ljude kako bi to moglo još više rasti. Crkvi nije potrebno nikakvo retuširanje. Sve što se događa što je dobro treba staviti na pladanj, na stol. Mediji su važni i za naviještanje Evanđelja, da prenose Radosnu vijest na svoj način, na svim razinama. Sve što se događa u Crkvi, na neki način je propovijedanje Evanđelja. Ono što nije dobro, već je zatajenje Evanđelja. Od toga se i mi uvijek distanciramo. Mediji nam pomažu da napravimo taj discernimento (razlikovanje). Vjerujem da bi trebala biti dobra ravnoteža između kritike i pozitivnih stvarnosti. Dopustiti da nas drugi kritiziraju, ali stvarati takvo ozračje u Crkvi da ne može proći nezapaženo dobro koje Crkva čini. Vjerujem da to dobro koje čini, može biti i sjeme za novo dobro koje može doći u različitim segmentima crkvenoga, ali i društvenoga života.

U ovome što ste rekli prepoznajem ulogu i crkvenih medija. Koliko Crkva treba ulagati u vlastite medije, formaciju medijskih djelatnika koji će raditi na tom polju?

Mislim da treba ulagati, jer oni iznutra promatraju Crkvu. Iz kuće se bolje može vidjeti kakvo je stanje, kakva je klima, kako se živi. Ako se to prenosi iz prve ruke, onda vjerujem da to ima svoju posebnu draž i daje objektivnu sliku. Kad nekoga gledamo samo izvana, tada može biti selektivno gledanje. Možemo stvoriti o sebi puno ljepšu sliku nego što stvarno je, ali može biti ta slika i puno lošija nego što ona uistinu jest. Zato mislim da je važnost crkvenih medija da budu u službi naviještanja radosne vijesti i kroz prenošenje informacija, ali i oblikovanje, iznošenje svega onoga što se u Crkvi osjeća i čini dobrim. Mediji su pozvani da stvaraju jednu dobru klimu gdje, sve što je pozitivno, plemenito, ljudsko, što može biti na dobro ljudi, da ima dobru klimu gdje može rasti. Lakše je nešto porušiti nego sagraditi. Mediji, ukoliko su u službi građenja, a vjerujem da jesu, onda mogu doprinijeti ono što drugi ne mogu. Imaju svoje poslanje koje je autentično njihovo.

 

Kako gledate na društvenu situaciju u Hrvatskoj?

Mi smo mlada država i mlada demokracija. Puno toga još treba graditi, izgraditi i vjerujem da je postepenost put kojeg moramo slijediti. Lako je porušiti, to je jednostavno, ali graditi je jako teško. Svi bi htjeli da živimo u jednom uređenom društvu gdje svatko ima svoje pravo. Gdje imaju sve institucije oko za one koji su najslabiji. No, to je put. Postepeni put. Možda ima puno senzacionalnoga, oštrih protivljenja. Protivnik nije neprijatelj. Ako se suočimo s protivnikom, argumentirano možemo pročistiti i svoje stavove. Možemo pročistiti i sebe. Vjerujem da je potrebno respektirati drugoga, drugačijega i kao takvoga ga i cijeniti, poštivati i voljeti. Društvo se postepeno gradi. Ne bih govorio o sadašnjem našemu društvu. Ima puno različitosti, ima puno sukobljavanja koja, kada bi se malo reducirala, vjerujem da bi svima davalo bolju klimu za život i više volje za uspjeh, za napredovanje, za blagostanje.

Koja je uloga Crkve u tom segmentu? Koliko Crkva i društvo, jer Crkva čini društvo i dio je društva, koja je njezina uloga u odnosu na ovu klimu o kojoj govorite? Da ona bude promotor tog dijaloga i poticaj na gradnju.

Upravo ova riječ koju ste rekli mislim da je ključna za Crkvu: Crkva treba ući u dijalog i razvijati dijalog. Otkrivati sve ono što je dobro. U našem društvu ima puno toga dobroga. Polako se gradi. Mi smo u tjednu koji je započeo sjećanjem na Vukovar. Izrasla je ova država, demokracija iz posvemašnja darivanja naših ljudi. Dali su život, mnogi su dali zdravlje, dali su sve ono što imaju za one koji dolaze. Ako na to naslanjamo, ako vidimo u svakidašnjici kako se mnogi trude da čine dobro, vjerujem da Crkva ima u tom smislu potrebu da to istakne, vrednuje, podržava i da na svoj način bude ona poveznica koja može povezati i različite. Koja može umanjiti razlike koje su često samo fiktivne, koja može dati jedan drugačiji ton, dijalog, gdje se ljudi mogu naći, gdje se mogu razumjeti i gdje mogu u drugome vidjeti prijatelja, brata. Iako, ne moraju isto misliti, doživljavati stvarnost, iako ne moraju imati isti svjetonazor.

Često se Crkvi prigovara u medijima, u javnom mnijenju, da se nekad bavi i politikom. Gdje je granica? Koliko se zapravo Crkva smije baviti politikom. Ako znamo da ona brine za opće dobro, to bi joj nekako i trebalo biti poslanje?

“Crkva se ne bi trebala baviti politikom“, ali bi se uvijek trebala baviti čovjekom. A čovjek je i političko biće, živi u društvu. Crkva je pozvana da u svemu onome što je na dobro čovjeka, da se uključi, da djeluje. Ona ima svoj program. Ima program Evanđelja. Evanđelje je njezin program. Ovdje kada je u pitanju Crkva i država, svatko ima svoje područje djelovanja koje valja respektirati i nitko nikome ne ograničava prostor govoreći to je samo vaš prostor. Iz perspektive državne vlasti, svaki govor Crkve o nekim temama života, škole, djece… ujedno se uzima da je politika. A to zaista nije politika. To je briga za čovjeka. Društvo treba čuti Crkvu, mišljenje Crkve, ono što proizlazi iz Evanđelja. Hoće li po tome postupiti ili ne, to je druga stvar. Ali vjerujem da se stav, mišljenje Crkve mora čuti. Da se mišljenje ljudi koji su vjernici, treba čuti. Oni su dio društva. Oni ne mogu ne biti dio društva. Oni zaista jesu dio društva. Crkvu ne vode političke ideje. Crkvu vodi Evanđelje koje ne može Crkva mijenjati. Ono nam je zadano i uvjereni smo da je to najveće dobro za čovjeka. Da je to pravilo našega življenja i ne možemo retuširati Evanđelje. Tada  bi učinili štetu čovjeku. Štetu vjernicima, ne samo Crkvi, nego ne bi bilo dobro za čovjeka. Zato je važno da se Crkva oglasi, da se čuje njezin stav, njezino mišljenje koje izvire iz njezinoga poslanja. Ona ne može zašutjeti. Ona ima poslanje da naviješta Evanđelje, bilo to zgodno ili nezgodno, u temama koje su zanimljive, za ljude danas prihvatljive ili ne. Uvijek je briga za čovjeka ona koja nosi navještaj Crkve, a ogledalo nam je Evanđelje.

Koliko je, prema Vašem mišljenju, važna suradnja biskupa i lokalnih vlasti, koja su to područja na kojima se ta suradnja može i treba ostvarivati?

Mislim da je suradnja potrebna, pa i nužna radi dobra ljudi koji su naša zajednička briga. Vjerujem da suradnja može biti na svim razinama različitog intenziteta: od ljudi na rubu – a mnogi su na rubu, ne samo siromašni; brige za naše obitelji, za djecu, za formaciju, za kulturna dobra… taj se krug stalno širi. Vjerujem da, bez jednoga zdravoga dijaloga ne možemo autentično odgovoriti na potrebe ljudi. Sve što se čini zajedno ima veću vrijednost. Nema potrebe da se isključujemo, jer jedni drugima možemo itekako pomoći da bolje i savjesnije vršimo svoje dužnosti na dobrobit ljudi koji su nam povjereni.

Je li važno da i naši svećenici/župnici surađuju na lokalnim razinama, u svojim općinama, s lokalnim vlastima?

Ne smiju se poistovjetiti s lokalnim vlastima ni župnici, ni svećenici, ni biskup. Svatko ima svoje područje djelovanja, suradnja je nužna na svima razinama, kako na biskupijskoj, tako i na župnoj. Uvijek s jasnim okom da u prvom redu bude dobro ljudi. Ne dobro niti određene stranke, niti Crkve odnosno nekog crkvenog službenika, nego na dobro ljudi. To je kompas koji nas vodi. Kroz dobro ljudi pročišćavamo svoje motive i vjerujem da nadahnjujemo svoje djelovanje ukoliko vidimo te potrebe i ukoliko, svatko u svome području, činimo sve da ljudi žive mirnije i bolje.

Ranije smo se već dotakli Vašeg životopisa i stali smo na svećeničkom ređenju od kojeg je prošlo već gotovo 30 godina. Puno Vam je službi bilo povjereno, između ostalog i studij duhovnosti u Rimu, pa ste bili u formaciji bogoslova, također bili ste zaduženi za svećenike u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji… dakle, aktivni na mnogim područjima. Što od tog svećeničkog iskustva možete prenijeti na ovaj biskupski poziv na koji ste odgovorili?

Sve službe koje sam imao bile su izrazito svećeničke službe. Najduža služba mi je bila služba duhovnika u bogoslovnom sjemeništu. Smijem kazati da mi je to bila najdraža služba, jer bio sam 19 godina duhovnik. Da mi nije bila draga, prije bih se odvažio otići s te službe. Bilo je to jedno posebno iskustvo života s mladim ljudima: gledajući njihov zanos, vedrinu, ono što Bog svake godine nanovo daje – novi mladi ljudi dolaze oduševljeni dolaze u bogosloviju. Živjeti s njima, moliti s njima, razgovarati s njima, pripremati ih postepeno za put prema svećeništvu je ispunjenje svećeničkoga života. I kroz to sam zaista vidio ispunjenje svoga svećeničkoga života. Bila mi je povjerena i briga trajne duhovne formacije svećenika i ta mi je služba bila jako draga. Organizirali smo često duhovne vježbe izvan biskupije, putovanja, hodočašća… Duhovne vježbe na pravi način zbliže svećenike. Ponovno ih povežu. Kroz molitvu, putovanje, hodočašća, ispovijedi… puno se toga tako lijepoga plete između svećenika i daje jednu novu energiju, novi polet da mogu ići dalje i to me jako radovalo. Zadnja služba mi je bila u Zavodu sv. Jeronima, u kući u kojoj sam osjećao da je obitelj. Dolaze ondje svećenici s različitih strana, iz svih dijelova naših domovina: Hrvatske i BiH. Tako sam se lijepo tamo osjećao, zaista. Ne zaslugom rektora, nego svećenika koji su dolazili, koji su u svojoj jednostavnosti i u jednome zdravome pristupu stvarali jednu lijepu obiteljsku atmosferu u kojoj se može živjeti, raditi, moliti, a onda, vjerujem, i rasti.

Koliko sam pokupio iskustva, ne znam. Ne mogu to popisati i nema mjere gdje bih to mogao izmjeriti. Vjerujem da se ništa ne može preslikati. Svaka situacija je nova. Ali, u datom trenutku, sva ova iskustva polako se povlače i daju mogućnost da se pristupi poteškoći, problemu, izazovu na pravi način. Vjerujem da od svega po malo će biti ugrađeno i u moj budući život. Možda će nešto i biti jako slično onome što sam do sada proživio. To je na Bogu kojim putem bude vodio. Vjerujem da ću biti spreman čuti i slijediti.

Čini mi se po ovome što ste rekli da će vam na srcu biti posebno svećenici naše biskupije?

Biskupu su uvijek na srcu, to mu je i dano, darovano da mu bude na srcu, prije svega svećenik. Ne zato što bi oni bili vrjedniji. Svećenik je prva karika koja vodi prema svim područjima kršćanskoga, pastoralnoga života. Svećenici su oni koji ulaze u škole, u obitelji, propovijedaju, u staračke domove, oni su ti koji ispraćaju na “onaj“ svijet, oni su ti koji tješe… biskup po njima može djelovati, zapravo Bog po njima djeluje. Oni su konkretni, u životu su. I ako biskup ima prvu brigu za svećenike, tada svoju brigu na taj način pokazuje prema svakome onome do koga će doći svećenikova ruka, riječ ili razumijevanje. Zato mislim da je logično da biskup ima svećenike kao one koji su prvi njegovi suradnici i prva njegova briga.

Dolazite nam iz Slavonije o kojoj, posljednjih mjeseci, pa i godina, često slušamo kako je opustošena iseljavanjem. I u Varaždinskoj biskupiju primjećuju se ti trendovi u nekim područjima. Kako gledate na tu stvarnost?

Gledam prije svega s tugom, žalošću. Kad netko odlazi u drugi svijet za njega je to trauma, može biti i izazov, ali sa svim onim što se susretne u svijetu koji je za njega po prilici nepoznat je rana koja ostaje, rana koja teško može zacijeliti. A ostaje i rana na biću našega naroda. Kad iseli život iz jednoga mjesta iz jednoga grada ostaje rana koja ne znam kako može zacijeliti.  Teško je promatrati ovakvo stanje. Pred nas stavlja imperativ da svatko na svom području mora učiniti sve, baš sve. Da ljudi nađu posao, miran život, da stvaramo dobru klimu gdje ljudi mogu živjeti, odgajati svoju djecu, gdje ono što je dobro biva vrednovano, ono što nije dobro biva označeno i borimo se protiv toga. Ovaj trend je takav da nas plaši da ne znamo kako će se zaustaviti, kamo će voditi, ali uvijek imamo nadu. Imamo nadu da oni koji ostaju da će pronaći dobar život, da oni koji su otišli da će imati ponekad i hrabrosti vratiti se. Za neke je hrabrost ostati za druge je vratiti se. Neću reći da nije bilo hrabrosti i kod onih koji su otišli iz brige za svoju obitelj. Nitko nije otišao iz luksuza. Otišli su zato što su osjetili da moraju. Možda se i društvena situacija i klima tako stvara da je poželjno otići. Čini mi se kao da postoji jedna tiha propaganda i otvaranje puta da ljudi idu. Ne činimo dobro tim ljudima koji idu, ne činimo dobro ni zajednicama koje ovdje ostaju. Na koji način možemo to promisliti, koje zadatke moramo preuzeti, kako povezati to tkivo da se ljudi sigurno osjećaju da žive u domovini koja je lijepa koja ima puno toga za dati u kojoj se može živjeti, raditi i imati mir kojega teško možemo pronaći negdje dalje.

Vaša rodna župa posvećena je BDM na Nebo uznesenoj, sada dolazite u biskupiju gdje je stolna crkva, naša katedrala, također posvećena BDM na Nebo uznesenoj, Velika Gospa. Kakav to ima značaj za Vas?

Cijeli život mi je pod zaštitom Marijinom. Ona je vodilja moga života, pratnja i zaštita. Kao da se nekako krug zatvara, rođenje i sada ovdje ređenje. Ali u tom krugu još je bilo puno postaja na kojima me je Ona čekala. Župa gdje smo došli u Đakovo bila je posvećena Kraljici svete Krunice, u sjemeništu gdje sam bio bogoslov, a kasnije i duhovnik bila je kapelica posvećena Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije. Prva i jedina župa gdje sam bio, bila je Imena Marijina. Marija je pratilja moga života. Kad sam čuo da sam imenovan za varaždinskoga biskupa prva informacija koju sam htio vidjeti, čuti o Varaždinu bila je kome je posvećena katedrala. I kad sam to vidio prepoznao sam da je to znak, da sam kod kuće, da dolazim u Njenu kuću.

 

Koliko ste uspjeli u ovim danima u kojima smo pripremali i Vaše biskupsko ređenje upoznati situaciju u Varaždinskoj biskupiji i kakvi su dojmovi?

Biskupiju sam djelomično upoznao, neka mjesta sam i posjetio, neke svećenike susreo, ali ne mogu kazati da sam dobio pravu sliku. Mogu govoriti o dojmovima. Moram biti fin pa kazati da su dojmovi izvrsni, to kaže mudrost to kaže finoća. Ali ne zbog toga. Zaista sam ovdje osjetio jednu lijepu atmosferu. Varaždin je lijep grad. Oko kaže da se može lijepo u njemu živjeti. Ali dojam daju i ljudi. Došao sam u kuću u kojoj me primio biskup Josip, tako jednostavno, sa radošću dao mi je most da mogu ući u kuću kao u svoju kuću. Jednako sam tako to doživio kod svećenika. I za mene je to velika odgovornost. Ako me tako lijepo primaju, moram biti dobar, puno bolji nego što jesam. Mogu reći da su mi dojmovi doista vrlo, vrlo pozitivni.

 

Jeste li možda već prepoznali neke konkretne, glavne potrebe vjernika na području Biskupije, vjerujem i iz razgovora s biskupom Josipom?

Mogu kazat da dolazim u jednu lijepo uređenu biskupiju. Nema požara koji se treba gasiti, ono što dolazi može se gledati sa distance, polako, vidjeti koji su to koraci koji se trebaju činiti. Ne treba srljati, korak po korak. O prvim potezima još je rano govoriti, oni će doći sami od sebe.

 

Bit ćete zaređeni za biskupa na svetkovinu Krista kralja – kralja čije se kraljevstvo zapravo očituje najprije u poniženju na križu. Biste li nam to protumačili? Kakvo značenje to ima za vas osobno?

Da, ređenje će biti na svetkovinu Krista Kralja. Krista Kralja koji se poigrava sa izvornim kršćanskim paradoksima. Vjerujem da evanđelje koje ćemo slušati u nedjelju iz pera sv. Luke može dati poruku nedjelje Krista Kralja. Lijepa je slika na križu. Dva razbojnika, Isus u sredini. Isus svoje prijestolje gradi na križu. To je njegovo prijestolje. Lijevi razbojnik razmatra, gleda, promatra Krista kao nekoga tko može njemu nešto učiniti. Tko može pokazati svoju moć koja je ljudska moć.  „Ako si Sin Božji, siđi s križa“, viču oni podno križa. Razbojnik isto to ponavlja, ako možeš nešto učinit, onda učini, za sebe i za nas, u istom smo položaju. Želi sići s križa, to je onaj eho sotone iz pustinje. Žele kralja koji je moćan, koji je kralj spektakla, koji ima snažnu ljudsku moć, moć po kojoj može djelovati, vidljivo i snažno kao zemaljski kraljevi. Imamo i drugoga razbojnika, onoga desno. On gleda na križ i razumije: ovaj čovjek na križu nije zaslužio križ, ovaj čovjek na križu je tu zato što on želi biti, ima razlog zašto je ovdje. Pogled na Isusov križ, na Isusa koji je razapet bistri njegovu nutrinu, daje mu mogućnost da sebe pročita. U svjetlu istine vidi svoj život. Kristovo kraljvstvo, Krist Kralj, je ogledalo da možemo sebe pravo vidjeti. Razbojnik vidi svoj život u svjetlu grijeha, onoga što je činio i zato kaže svom prijatelju: zašto tako govoriš? Mi smo zlo činili, zločinci smo. Ovaj čovjek nije ništa zlo učinio. Ne dodaje da je dobro činio, ali vidi da je spreman dobro činiti. Zato mu kaže: Isuse sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo. Govori o kraljevstvu, a čovjek je na križu. Razumio je da je ovo Njegovo kraljevstvo koje je drugačije. To je kraljevstvo ljubavi, samo ga ljubav mogla pribiti na križ. Samo je ljubav mogla pomaknuti sve granice da dođe do potpunoga predanja. Ljubav se osjeća i između Isusa i ovoga razbojnika, ona ga već dotiče. I zato kaže: sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.

Isusovo kraljevstvo je kraljevstvo pravde. Ne one pravde ljudske po kojoj zlo treba biti kažnjeno nego kraljevstvo pravde u kojoj Bog na križu opravdava. Nije došao suditi čovjeka nego ga opravdati i to svojom mukom. Za njega dati otkupninu. Svjestan je razbojnik da nema putovnicu za nebo, nema ni vizu, dok ovaj čovjek na križu kraj njega ima tu putovnicu za njega, na njegovo ime. Može mu je dati, može mu dati trajnu vizu, ulazak u kraljevstvo. I zato i pita i moli. Ovo je kraljevstvo mira, on ne želi više ići dolje, dok ljevi razbojnik hoće sići dolje, hoće ići u svoj nemir. Ovaj desni razbojnik osjeća da jedino može imati mir u kraljevstvu ovoga raspetoga kralja. Zato moli da uđe u raj. Isus je savršeni komunikator, savršeno komunicira na križu; malo riječi. Lijevome ništa nije odgovorio jer nije dotakao sebe. Šutnja je njegov govor. Desnome samo sa nekoliko riječi daje novi život: još danas ćeš biti sa mnom u raju.

Kristovo kraljevstvo je posebno kraljevstvo, kraljevstvo ljubavi bez kraja, pravdi koja sve opravdava, daje otkupninu za nepravde naše, ono daje posvemašnji mir, kojega ne može dati nitko jedino onaj tko je ušao u mir. Tko u Bogu pronađe mir, tko se po Isusovom križu kao stepenicama popne na vrh. Potrebno je prisloniti svoj križ, svoje stepenice do Njegovoga križa do tih stepenica koje vode ravno u nebo. To je za mene slika Krista Kralja.

Za kraj ovog našeg razgovora, na početku Vaše biskupske službe, što biste poručili vjernicima kojima ste poslani i darovani u Varaždinskoj biskupiji?

Poručio bih ono što sam stavio u svoje geslo kao poruku svome životu: „Radosno služiti Gospodinu.“ Možemo služiti radosno Gospodinu samo ukoliko smo blizu Njega, ukoliko osjećamo da je On radost našega života. Radosno služiti Gospodinu znači radosno služiti i braći. Ptica mora imati dva krila koja su u ravnoteži. Ako služimo samo Bogu i zanemarimo službu ljudima, znak je da nismo razumjeli i nismo radosno služili Gospodinu. Potrebna jeta kršćanska ravnoteža. Dakle, to bih htio poručiti svima: da radosno služe Gospodinu, da radosno služe braći i da kao kršćani mogu na svoj način “letjeti“ – živjeti slobodno i u miru.


Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije
Adresa:Zagrebačka 3, 42000 Varaždin, Hrvatska
Telefon:+385 42 314 157
+385 42 314 158
E-mail:pastoral-u-medijima@biskupija-varazdinska.hr
info@biskupija-varazdinska.hr