Nakon nedjeljne svete mise na jugu Čakovca koju nam je držao fra Petar Horvat koji je u HKM (misiji) u Australiji iskoristili smo priliku za razgovor s njim.
Fra Petre molim Vas predstavite se našim čitateljima i široj javnosti.
Rođen sam 1983. godine u Koprivnici u kojoj sam proveo i svojih prvih deset godina života. No budući da su moji roditelji iz Međimurja, odlučili su se na izgradnju novog doma na čakovečkom Jugu. Kada smo se doselili, započela je i gradnja nove crkve u tom naselju te su me roditelji odmah uključili u ministrante. Među ministrantima sam ubrzo stekao i krug prijatelja pa smo se redovito okupljali oko crkve, koja je još bila u izgradnji te nam je ubrzo postala drugi dom. Tu su posebnu zaslugu imali i franjevci koji su nas mlade rado uključivali u sve aktivnosti župe: od liturgije do rada u župnom klubu, a ponekad i građevinskih radova, koliko su nam već naše sposobnosti dopuštale. Rado smo se tamo okupljali i radili srcem što je trebalo jer smo osjećali duboku povezanost s crkvom sv. Antuna na čakovečkom Jugu. U svemu tome sam imao i veliku podršku roditelja koji su također aktivno sudjelovali u radu župe. Uz to sam i na nagovor brata pristupio zajednici Frame (Franjevačka mladež) koja je djelovala u župi sv. Nikole u Čakovcu i upravo kroz Framu sam dublje upoznao sv. Franju, ali i sebe kroz njegov duh.
Kako i kada ste odlučili postati svećenik?
Kao ministrant sudjelovao sam na nekoliko ministrantskih susreta po našoj Provinciji i kroz te sam susrete upoznao mnoge mlade franjevce koji su me se dojmili svojom vedrinom i načinom života. Sudjelovanjem u FRAMI još sam se više povezao sa sv. Franjom koji me je približavao Kristu na jedan prirodan i vedar način, koji je bio nekako svojstven mojoj slici Boga i mojem načinu shvaćanja Boga. Poziv je u meni rastao, a trenutak odluke kojim ću putem poći bio je sve bliži i bliži. No, u tim tinejdžerskim godinama dogodio se i jedan odmak od razmišljanja o pozivu za franjevca i svećenika. Upisao sam srednju tehničku školu, zanimanje tehničara za mehatroniku iz stare ljubavi prema tehničkim znanostima koju sam najvjerojatnije naslijedio od oca s kojim sam rado provodio sate i sate u njegovoj radionici. Sv. Franjo me i dalje pratio, no ona konačna odluka još nije bila dovoljno sazrela u meni. Živio sam jednim uobičajenim mladenačkim životom; od nogometa, disko klubova i djevojaka. No povezanost sa mojom župom sv. Antuna u Čakovcu i Framom i dalje je snažno bila prisutna. Po završetku srednje škole trebalo je odlučiti kamo dalje. Bio je to jedan težak period za mene jer se poziv u meni ponovo probudio, a ja ga još nisam bio spreman prihvatiti pa sam upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Bila je to godina lomljenja i čišćenja. Sve sam više osjećao da to nije ono na što me Bog poziva te sam nakon prve godine fakulteta konačno odlučio pridružiti se franjevcima. O svom pozivu sam svjedočio i govorio više puta i na više načina, no nakon svakog pokušaja govora o svom pozivu otkrio sam nešto novo jer o tim stvarima razmišljaš i kontempliraš u svom srcu i često ih je teško izgovoriti i artikulirati. Kada razmišljam o tome što je sve utjecalo na moj poziv, uviđam da je tu bilo više čimbenika, a vrlo vjerojatno ih još nisam sve otkrio. Prvi puta sam osjetio poziv u ratnim godinama. Kada gledaš sva ta stradanja i ljudske patnje, temeljna životna pitanja sama se od sebe nameću. Teška situacija, kako to već biva, prisiljava te da se približiš Bogu. Također, moja su obitelj i vrijednosti koje sam u njoj stekao uvelike “kumovali” mome pozivu: mama Anđela, tata Želimir i brat Tomislav koji je sada oženjen za suprugu Martinu i imaju dvoje djece Marka i Matiju. Obitelj je zasigurno najviše oblikovala moju osobnost, odnos prema Bogu i u konačnici želju da se odazovem pozivu koji sam čuo. U Franjevački red sam ušao 2011. godine.
Gdje trenutno djelujete, u kojoj ste misiji?
Trenutno sam u službi voditelja Hrvatske katoličke misije Sv. Nikole Tavelića u St Johns Parku u Sydneyu. To je naša najveća zajednica u Sydneyu i vrlo je živa i aktivna. Uz samu crkvu nalazi se i starački dom Naselje kardinala Stepinca sa stotinjak štićenika. Dva velika zemljišta jedno do drugog čine Hrvatsku u malom. U Australiju sam došao prije 4 godine i otada djelujem u St Johns Parku.
Prije misije u Australiji bili ste u drugim misijama. Gdje ste bili i kako je tamo bilo?
Oduvijek sam imao želju iskusiti misionarski život i upoznati se s načinom rada naših misionara franjevaca u Peruu. Jednoga ljeta ukazala mi se prilika da to i ostvarim jer sam u sklopu studija u Chicagu trebao obaviti pastoralnu praksu u trajanju od tri mjeseca. Sjećam se da sam sa strepnjom i velikom željom u srcu upitao svoje poglavare i profesore da li bi li rad u misijama u Peruu bio adekvatan za pastoralnu praksu. Na moju radost odgovor je bio pozitivan.U Peruu sam proveo 3 najljepša mjeseca u životu. U Peruu sam osjetio u srcu misionarski poziv i velika mi je želja jednoga se dana tamo i vratiti. Potreba za misionarima je velika i posla ima preko glave. Osim sakramentalnog života, misionari aktivno sudjeluju u unapređenju kulturnog života, edukaciji i gorućim socijalnim pitanjima. Ovo misionarsko iskustvo uvelike je promijenilo moj način shvaćanja Crkve, poimanje dušobrižnika, ali i franjevca. A odlazak u jednu nepoznatu zemlju za mene kao franjevca nije ništa ekstra ili posebno ili nadnaravno… To je samo ostvarenje moga poziva kao franjevca jer naš Red i jest misionarski. Geografija nije toliko važna, važna je potreba sredineu koju si poslan služiti. K tome, sv. Franjo je univerzalan i ne ograničavaju ga ni prostor ni vrijeme – svaki čovjek bilo gdje na zemlji i u bilo kojem trenutku povijesti može nešto od njega naučiti. Imajući to na umu kao franjevac, to mi puno olakšava službu naviještanja Radosne vijesti jer samo ako živim franjevačku karizmu u potpunosti, napravio sam i više nego dovoljno.
Koje je poslanstvo Vaše trenutne misije?
Hrvatski katolički centar Sv. Nikole Tavelića dijeli sudbinu svih naših hrvatskih misija po čitavome svijetu. Primarna zadaća nam je kao i u svih ostalih župa – pastoral i rad s vjernicima. No, svećenici u dijaspori imaju i ulogu održavanja nacionalnog identiteta i okupljanje naših sunarodnjaka. Tako da uz osnovni vjerski sadržaj njegujemo i običaje i kulturu našega naroda.
Recite nam nešto o trenutnim projektima koje imate u misiji?
Zbog obima posla, a nedostatka svećenika, teško je stvarati nove projekte uz svakodnevni pastoral koji iziskuje puno vremena i snage. No zahtjevi su veliki i ljudi traže i žele da se naš centar ne zapusti stoga uz pomoć mnogobrojnih volontera i ljudi dobre volje uvijek nešto radimo i obnavljamo. Kako je uz vjerski život važna i ona socijalna dimenzija, uz crkvu smo napravili malu konobu gdje se ljudi mogu zadržati nakon misa uz kavu i kolače, a nerijetko se počastimo domaćim delicijama pripremljenim u krušnoj peći uz domaću glazbu. To je osobito važno mlađoj generaciji koja se želi družiti i kojima je crkva i naš centar ne samo dolazak na misu i odlazak kući odmah nakon nje, nego kao drugi dom i mjesto u koje rado svraćaju, gdje se grade prijateljstva, rađaju nove ljubavi i gdje se svi osjećaju dobrodošli.
Riječ dvije o budućim projektima koje planirate napraviti dok ste u Australiji?
Uz ono materijalno (održavanje objekata, obnove i poboljšanja) još je važnije ono duhovno. Radi se s djecom, mladima i starcima, no osobitu potrebu prepoznao sam u radu s ljudima mojeg godišta. Ljudi koji osnivaju ili su nedavno osnovali obitelji, mladi koji rade po cijele dane i imaju malo vremena posvetiti se sebi ili obitelji. Radovima i obnovama okupljam tu generaciju i te obitelji jer se tada stvara jedna jezgra zajednice koja postaje nosivi stup. Statistike govore da ako otac obitelji pohađa redovito misu, u 90% slučajeva i cijela obitelj će biti vezana uz Crkvu, tako da ako oca privučem u Crkvu, pa makar nekim poslom ili da nešto radi oko crkve, tada će i cijela njegova obitelj biti ovdje. Ovakav pristup već se pokazao učinkovitim i plodonosnim u ovom centru. U glavi imam još mnogo toga što bih volio ostvariti ovdje, ali mnogo toga će vjerojatno ostati samo u glavi. Radim i dajem se koliko mogu u ovu zajednicu..
Kako sve to uspijevate izdržati bez obitelji i grada Čakovca, gdje Vam obitelj trenutno živi?
Teško. Vezan sam uz obitelj, a i mnoge uspomene vežu me uz grad Čakovec i moje Međimurje. Moderna sredstva komunikacije svakako olakšavaju ovu veliku razdaljinu, ali srce me uvijek vuče u moj kraj i k mojoj obitelji.
Možda javnosti nije poznato da ste napisali i izdali knjigu. O kakvoj knjizi je riječ?
Nije mi bilo na kraj pameti da bih jednoga dana mogao izdati svoju knjigu, tako da je i ova jedna nastala na poticaj dragih prijatelja. Kada sam bio u Peruu, na jednoj društvenoj mreži objavljivao sam kratke tekstove u kojima sam dijelio svoje misionarsko iskustvo. Bio sam u stranoj zemlji čiji jezik nisam previše poznavao, a toliko toga mi se događalo lijepoga da sam to htio podijeliti s nekim. Stoga sam odlučio pisati nešto kao online dnevnik u kojemu sam opisivao doživljaje i duhovna promišljanja. Prijatelji su rado čitali moje tekstove, pa kada sam se vratio u Hrvatsku poticali su me da sastavim te tekstove u jednu cjelinu i izdam knjigu. Knjiga nosi naslov I divljina će te pripitomiti. U planu je i prijevod na engleski jezik, te drugo hrvatsko izdanje.
Našim čitateljima nepoznato je da ste svojim rukama izradili jaslice u Hrvatskom katoličkom centru u Sydneyu koje su privukle pažnju hrvatskih i australskih medija. Odakle ideja?
Prikaz rođenja Isusova ili jaslice zauzimaju posebno mjesto u franjevačkoj karizmi. Sveti Franjo je započeo i popularizirao taj trend u Crkvi kad je u mjestu Greccio u Italiji napravio prve žive jaslice jer je htio taj radosni događaj dolaska Sina Božjega na svijet učiniti opipljivim i bližim čovjeku. Odatle dolazi moja ljubav prema jaslicama. A tu su bile i jaslice na čakovečkom Jugu koje smo postavljali i ugrađivali potoke i svjetla kako bi bile što ljepše i življe. To sam nastavio i u Zagrebu na Sigetu gdje sam bio 5 godina kao kapelan, a vrhunac mi je bio ovdje u St Johns Parku gdje sam napravio kompletno nove jaslice. Htio sam u njih utkati sve svoje talente i znanje iz mehatronike koju sam završio u TIOŠ-u i teologije. Inspiriran pokretnim jaslicama koje se tradicionalno izrađuju u Italiji i daju živost figurama i cijeloj scenografiji odlučio sam to ugraditi i u svoje jaslice što je jako zanimljivo i privlačno djeci koja po cijelu misu znaju stajati pred jaslicama i uočavati detalje. Kako je rođenje našega Spasitelja događaj koji nadilazi vrijeme i prostor, odlučio sam da jaslice ne budu čisti realizam, tj. preslik izraelskog podneblja i onog vremena nego sam se poigrao i tim komponentama realnosti. Tako da se na sceni mogu pronaći i moderne kuće, skyline Sydneya i crkva Sv. Nikole Tavelića u St johns Parku, ocean sa svojim nemanima, tipični australski ambijent crvene pustinje s aboridžinima, ali i ambijent bliskog istoka gdje se stvarno rodio Isus. Ta igra prostora i vremena je teološka poruka da ono što slavimo na Božić jest povijesni događaj, ali i nešto što se događa svaki dan i na svakom mjestu – Bog koji pohađa svoj narod i želi biti blizak čovjeku. Žao mi je jedino što nije bilo dovoljno prostora da se ubaci i ambijent rodnoga kraja, naše lijepe Hrvatske što bi davalo potpunu sliku hrvatske vjerničke duše u dijaspori. Možda ove godine uspijem dodati i te elemente.
Po vašem mišljenju, što je služba svećenika u današnjem svijetu?
Svima nam je dobro znano da se služba svećenika u poganskim i bezbožnim sustavima htjela zatočiti i ograničiti na djelovanje u crkvi i sakristiji. I dan danas je prisutan takav mentalni sklop gdje se Crkvu udara po prstima čim progovori o nekim društvenim, političkim, etičkim i moralnim pitanjima. Služba Crkve kao hijerarhije (biskupi, svećenici i đakoni) ne može se svesti samo na dijeljenje sakramenata niti zatvoriti u sakristiju. Svećenik je danas više nego ikad u povijesti pozvan biti prorok, glas Božji koji provocira, koji uznemirava duh ovoga svijeta, koji poziva na obraćenje, koji diže prašinu. Ali uz to, svećenik je pozvan biti onaj koji povija rane, koji nosi malaksale, pridiže pale, liječi bolesne… To je jedno sveobuhvatno i vrlo zahtjevno zvanje. Od tebe se traži da se razumiješ u građevinu, medicinu, prirodoslovne znanosti, kulinarstvo i sve ostalo. Traži se da budeš blag i pun razumijevanja, ali i da istovremeno lupaš po stolu i radiš reda. Možda je naš svijet prekritičan prema svećenicima i od njih se očekuje više nego što mogu dati, a da se pritom često zaboravlja moliti za svećenike. Svi smo skloni prvo uvidjeti nečije mane, a prešutjeti vrline. Opet, s druge strane ima ljudi koji prepoznaju žrtvu svećenika i koji je cijene. Često se sjetim ispovijedanja u Sigetu i kada ti se nakon 7 sati provedenih u ispovijedaonici nađe jedna osoba koja ti nakon ispovijedi kaže:”Je li vam teško? Treba li vam što? Hvala vam na vašoj žrtvi. Hvala što ste tu radi nas.” Kada od nekoga nenadano doživiš takav divovski znak pažnje, tada uz sav umor i nervozu shvatiš koliko je Bog velik.
Uloga svećenika Hrvata je, uz rad na vjerskom planu, također i rad na izgrađivanju zdrave ljubavi prema domovini. Budući da smo kao Hrvati uvijek proganjani ratovima, psihičkim i fizičkim maltretiranjima, naša vjera je duboko ukorijenjena u našoj povezanosti uz taj mali komadić zemlje u jugoistočnoj Europi. Uvijek proganjani i odbacivani lako se možemo poistovjetiti s izdanim Kristom, a naša izranjena domovina s Raspetim. Uloga nas svećenika Hrvata je i rad na pomirenju i izgradnji zajednice. Mržnja je zamka koja odvlači u smrt, a praštanje i pomirenje vode u slobodu i život. To nam je u naslijeđe ostavio sam Krist. Naše najjače oružje je ljubav i jedino time možemo pobijediti, kao što je i Krist ljubavlju nad svim ljubavima na križu pobjedio Sotonu.
Fra Petre želim Vam mnogo Božjeg blagoslova u Vašem trenutnom i budućem poslanju.
Hvala lijepa gospodine Jazvić na vašim pitanjima i što ste mi dali priliku da se predstavim vašim čitateljima. Svima vama želim mir i dobro!
Razgovarao: Pavo Jazvić
(foto: arhiva fra Petra Horvata, Pavo Jazvić)
