Obrtnici nikada nisu imali pravnu ni socijalnu sigurnost na onoj razini kakvu uživaju – društva. Oni oduvijek osobno odgovaraju za obveze koje nastaju iz poslovanja obrta i za njih jamče svime što su u životu stekli (i naslijedili) – za razliku od vlasnika trgovačkih društava. I pristup ovom sektoru, potencijalnim je obrtnicima već godinama maksimalno otežan, uvjetovan posebnim kvalifikacijskim papirima (to je Hrvatska obrtnička komora sama “zakuhala” svom članstvu). Svega toga u pristupu i poslovanju trgovačkih društava nema.
Da budućnost ovog sektora bude još beznadnija, pobrinula se nova porezna reforma. Obrtnicima su određene – dvostruko više stope osnovnog poreza (24 i 36 %) od stopa tog poreza (12 i 24%) kakve je reforma podarila trgovačkim društvima. Potencijalnim obrtnicima uskraćena je i mogućnost poticaja kroz samozapošljavanje, dok takav poticaj kod otvaranja trgovačkih društava – vrijedi. Sada je dakle, sasvim jasno da se obrtništvo sračunato šalje u povijesnu ropotarnicu. Republika Hrvatska je, bez srama i bez žala, uz gromoglasnu šutnju obrtničkih institucija, svom tisućljetnom, najzdravijem sektoru gospodarstva izrekla svoj “ceterum censeo”.
Obrtnicima više nema smisla poslovati u statusu – obveznika poreza na dohodak. Rješenje za bolji porezni tretman nije ni u seljenju u – obveznike poreza na dobit. Kada već poduzetnik plaća porez na dobit, čemu onda zadržati status obrtnika, u kojemu za obveze prema trećim licima odgovara svojom cjelokupnom, privatnom i poslovnom imovinom, a kao vlasnik trgovačkog društva, odgovara samo onime što je upisao u popis dugotrajne imovine svoje tvrtke. Napokon, prijelazom iz obveznika poreza na dohodak u obveznika poreza na dobit, gubi se suština obrtničkog poslovanja i obrtnik je tada – obrtnik, samo na papiru (ako igrate nogomet prema pravilima rukometa, tada vi više ne igrate nogomet nego rukomet!).
U svakom slučaju hrvatski obrt je već desetak godina u latentnom opadanju, a u Međimurju je takav trend naprosto – tragičan. Hrvatski obrt, kao tradicionalni i najjednostavniji oblik poslovanja, održao se čak i u sustavima koji nisu trpjeli privatnu inicijativu, osobni rad i privatno vlasništvo. Obrt je oblik samostalnog rada koji započinje s “dvorišnim resursima” i obiteljskim angažmanom, a u svim fazama krasi ga iznimna organizacijska jednostavnost, visoka racionalnost i fleksibilnost, dakle – i maksimalna efikasnost. Trgovačkim društvima (s jednim ili nijednim zaposlenim) zakoni nalažu poslovanje uz gomilu zahtjevnih, u praksi besmislenih, a u birokraciji – pravno ništavnih akata (sporazum “sa samim sobom”, ugovor “sa samim sa sobom”, uplate, isplate i pozajmice “od strane samoga sebe, samome sebi” …) te odluke (poduzetnika, koji je uz to što je – društvo, sada i – skupština) u okviru skupštinski donesenog “proračuna u korist i protiv samoga sebe” …
U obrtništvu bi se moglo zadržati još samo “sirotinjsko krparenje”, paušalisti koje takav status lišava dijela nepotrebnih poslovnih evidencija. No i oni kojima ukupni prihod dopušta mogućnost paušala, dobro će promisliti prije promjene – nije li im bolje ostati na stvarnom dohotku i koristeći (osobne) odbitke izbjeći plaćanje ikakvog osnovnog poreza, nego ulaziti u paušal, tj. pogodbu s poreznicima o visini budućeg godišnjeg poreza, koji se onda mora platiti, bez obzira na poslovni rezultat. Osim toga, prijelaz iz stvarnog dohotka u paušal, za obveznike koji imaju zalihe i vrijedna osnovna sredstva, također nije – besplatan. Oni koji se odluče na paušal, svoj pismeni zahtjev za 2017. godinu, trebaju poslati poreznicima najkasnije do konca ove godine.
Zakon o trgovačkim društvima ugurao se u prostor Zakona o obrtu, proglasio – pojedinca društvom (do 1995. godine je pojedinac bio pojedinac i za društvo su trebala barem – dvojica, a od tata čovjek može biti – društvo). Propisao da subjekt može ostvariti višemiljunski prihod a da nitko u tom subjektu nije u radnom odnosu i da nitko ništa za te milijune nije radio! Ozakonjujući u praksi takvu magiju, počela su se proizvoditi bogatstva i siromaštva, u kojima mnogi propadaju kao višemiljunski vjerovnici, a dužnici u skladu sa zakonom iščezavaju iz stvarnosti. Proizvedena je (očito željena i naručena) platforma za financijske egzibicije iza zakonskog zastora.
Obrtništvo je stvorilo i izgradilo ovaj svijet. U njega država nikada nije uložila ni jedan dinar odricanja ni poticaja. Iz njega je stoljećima crpila milijarde za sve potrebe, od kruha i soli do razuzdanog razmetanja. Obrtnički sektor koji je unatoč drugačijoj zakletvi novoustoličene Države, bio redovito žrtva prezirnog diskursa, a tek u iznimnim prilikama vrijedan čestite riječi, nakon svega toga i upravo zbog svega toga, ovom modernom hrvatskom gospodarstvu postao je – suvišan i nepoželjan. Hrvatska se vraća društvenom vlasništvu. Čudno je što današnji vlastodršci, o društvu kao gospodarstveniku nisu ništa naučili iz – komitetskih vremena. Tužno je što se kod svega ovoga ne čuje bar građanski revolt nekada časnih obrtničkih institucija, odnosno što hrvatski obrt odlazi kao posljednja epizoda iz serije “Ptice umiru pjevajući”!
Franjo Cimerman, obrtnik,
računovodstvo i porezno savjetovanje
Čakovec