Damir Radnić (Ante i Ankica), rođen je 20. lipnja 1958. u Kninu. Od 1961. živi u Zagrebu, 1981. seli se u Veliku Goricu. Krajem 1994. kao djelatna vojna osoba seli se u Pulu gdje živi i danas. Pukovnik je HV-a u mirovini, 60-postotni HRVI, oženjen, otac petero djece (jednog sina i četiri kćeri). Kao dragovoljac HOS-a odlazi u rat u ljeto 1991. i po raznim terenima od Korduna do Slavonije, od Dalmacije do Kupresa, od Posavine pa do mnogih drugih terena na tzv. Južnom bojištu, proveo je više od 1200 dana i za to vrijeme je pet puta ranjavan, uvijek u borbenim akcijama. Na ”svome računu” ima pet uništenih oklopa, od toga četiri u Bogdanovcima i jedan na Kupresu. Nakon smirivanja ratnih događanja, krajem 1994. iz 5. gardijske brigade, ”Slavonskih sokolova”, prelazi u Nastavno središte Hrvatske vojske ”Muzil” u Puli gdje kao dozapovjednik središta radi sljedećih sedam godina (gdje se za to vrijeme obučavalo više od 50.000 mladih ročnika-vojnika). Godine 2001. zbog zdravstvenih razloga odlazi u mirovinu.
Od tada, (a još i puno prije) bavi se problematikom branitelja iz Domovinskog rata i njihovim sudbinama. Najviše na način da, kao nadređeni svojim suborcima, a osobito obiteljima poginulih suboraca pomaže oko rješavanja njihovih statusa, koji im po zakonu pripadaju, no vrlo često to baš i nije bilo lako za odraditi, jer bi u protivnom oni sve to odrađivali bez njegove pomoći. Kroz prethodne godine, sa malobrojnim preživjelim suborcima, pokopao je 28 svojih neposrednih suboraca iz 1991. dok trojicu još uvijek traži i vodi među nestalima. Neki ga nazivaju ”ocem HOS-a“, posebice u satniji s kojom se je borio u Vukovaru, a i danas se brine o HOS-ovoj ostavštini, njezinim članovima, živim i poginulima, posebice o članovima obitelji poginulih, vodi evidencije, organizira i sudjeluje u raznim događajima koji služe kao podsjetnik na strahote kroz koje su njegovi dečki i on prošli u ratu.
Gospodine Radnić recite nam svoj stav, odnosno komentar o najvećoj braniteljskoj udruzi vezano za slučaj Pupovac, odnosno za njegove javne istupe u zadnje vrijeme?
Sve su to moji prijatelji, znanci i suborci kako u HVIDR-i tako i u mnogim drugim udrugama, no slučaj Pupavac zapravo ne postoji. To je najobičniji igrokaz u kojem su sve uloge unaprijed podijeljene!
Redatelj(i) se u pozadini smješkaju i glade svoje brade i trbuhe!
On je izmišljen kao i mnogi drugi „slučajevi“ prethodnih godina, svakako uz njegovu suradnju. Pa se sada napada njega i dižu se tenzije jer se približavaju izbori, a zapravo se skreće pažnja sa nekih drugih problema i na taj se način zbijaju redovi s „obje strane“!
Iako je pitanje da li dvije strane uopće i postoje!!?
Sve je to dobro poznati i predvidljiv scenarij na koji samo naivci padaju.
Dok su ti dugovječni i vrlo „ugroženi“ saborski zastupnici za to vrijeme uspjeli na državne jasle zaposliti „čak i svoje praunuke“!
I za to su vrijeme potrošili na svoje djelovanje desetine milijuna proračunskih kuna o kojima niti jedna udruga ne govori ni riječi!?
Razumijem kako i zašto Đakić mora balansirati između politike i braniteljske populacije, jer jednako tako rade i čelnici svih drugih braniteljskih udruga, a o njima se ne govori!
O Đakiću ne mogu ništa loše reći u smislu njegove uloge u Domovinskom ratu jer je riječ o branitelju, dragovoljcu i invalidu Domovinskog rata, ali on samo čuva svoju poziciju kao i svi ostali.
Dakle niti je lošiji niti je bolji od drugih!
Jer kod nas to tako funkcionira!
Na našu žalost!
Gospodine Radnić iznesite nam svoje mišljenje o udrugama proisteklim iz Domovinskog rata. Je li sistem dobro posložen i je li potreban toliki broj udruga?
Sve je to krivo postavljeno, od samih početaka, počevši od Zakona o udrugama, pa do načina kako se udruge osnivaju i djeluju. Zahvaljujući tome mi imamo najmanje 1.200 braniteljskih udruga. Sada zamislite 1.200 čelnika udruga, isto toliko njihovih zamjenika, pa tajnika (ili tajnica), pa 1.200 ureda, pa barem 1.200 službenih automobila….. koje su to ogromne brojke. Sve je to samo pokriće za uzimanje novca iz državnog proračuna i proračuna županija, gradova, općina itd.
I upravo taj novac služi za pacificiranje, kako čelnika udruga tako i njihovog članstva. Braniteljske udruge najmanje se bave onim što bi trebale, a to je briga o članovima i njihovim obiteljima te čuvanje i promicanje istine o Domovinskom ratu.
Sve ovo jednako je svugdje, u cijeloj Hrvatskoj, uz vrlo mali broj časnih izuzetaka koji se mogu nabrojati na prste moje dvije ruke!
A ja nemam sve prste na rukama!
Nekad davno, do sredine 90.-tih, bio sam član HVIDR-e, kao i UHDDR-a, u vrijeme kada sam mislio da to ima smisla, no kada sam shvatio da tu nema sreće, pravde ni zadovoljstva maknuo sam se iz svega i sve promatram sa strane!
U svome društvu često znam reći, jer imam dosta godina pa se toga sjećam, kad bi u „onoj bivšoj državi“ savez boraca „lupnuo šakom po stolu cijela bi se država tresla“, a danas kad „šakom o stolu lupne pet, šest udruga“ (čitati kad održe tiskovnu konferenciju), ne događa se ništa, jer iste sekunde nađe se novih pet, šest podobnih udruga koje će biti glasnije od ovih prvih i podržati će sve što u tome trenutku određena politika od njih traži!
Da nije žalosno bilo bi smiješno!
A sve to seže na sam početak 90.-tih kada je to „odlično za njih“ napravila ekipa oko Manolića!
Koji je pak u svemu tome imao itekakvog iskustva djelujući u stvaranju i one bivše države!
Sa svim njenim pogubnim križnim putevima, jamama, golim otocima i mnogim drugim užasnim temama koje su i danas, 75 godina nakon tih olovnih vremena, TABU TEMA!
Recite nam nešto o izvješću o Vukovaru od Manolićeve komisije gdje su vas, branitelje Vukovara, proglasili izdajnicima i dezerterima, jeste li uspjeli riješiti s politikom kako bi se to izvješće ukinulo?
Vjerovali ili ne, i danas, 28 godina nakon bitke za Vukovar i stvaranja legendarne 204. vukovarske brigade, jedino izvješće o ratu u Vukovaru je izvješće Manolićeve komisije, koje je prošlo čak i saborsko glasovanje, nakon okupacije Vukovara, krajem 11. mjeseca 1991.!?
Premda zadnji zapovjednik obrane grada Branko Borković Mladi Jastreb i ja te još neki vukovarski branitelji već godinama od svih Sabora, svih Vlada, svih predsjednika i predsjednice države te Ustavnog suda tražimo da se ono poništi i da se konačno pozovu ratni zapovjednici Vukovara kako bi podnijeli izvješće o tadašnjim ratnim događanjima.
Mi smo jedina ratna brigada iz Domovinskog rata čiji zapovjednici nikad nisu podnijeli izviješća!?
Ne zato što to nisu željeli, nego zato što im je to zabranjeno!
A cijeli taj postupak sastavni je dio ove priče o tisućama braniteljskih udruga!
Jer kad su na taj način, perfidno i lukavo izigrali nas, puno lakše im je to bilo sa drugima, te su im podmetnuli udbinu „demokraciju“ sa tisućama udruga!
I čini se da je stari Joža i danas sa 100 godina na leđima siva eminencija Hrvatske!
Jer se nitko ne usudi baviti s nama!
Puno im je lakše bilo dopustiti nekoliko tisuća, u najmanju ruku neobičnih, vukovarskih braniteljskih statusa!
Tako da danas, iako nas jer živih još samo nekoliko stotina vukovarskih branitelja, taj status ima najmanje još 5.000 nekih „branitelja“!
Od koji mnogi Vukovar u životu vidjeli nisu!
Mislite li da je ijednu braniteljsku udrugu briga za to?
Osobito onih 20-tak i više udruga iz Vukovara!
Naravno da nikoga nije briga!
A svi se kunu u Vukovar i jedanput godišnje cijeli se državni vrh dolazi pokloniti žrtvi Vukovara!!!?
Koja li je to malicioznost!
Kako je to degutantno!
Kakve su reakcije udruga proisteklih iz Domovinskog rata na dokumentarni film ŠTAFETA SMRTI od novinarke gospođe Nade Prkačin? Film je prikazan diljem Hrvatske i BiH.
Reakcije na taj film fantastične su!
Gdje god se pojavimo, a do sada smo film prikazali u 93 grada i mjesta širom Hrvatske, BiH te Njemačke!
Do sada smo s filmom prešli preko 40.000 km, a film je vidjelo preko 35.000 gledatelja.
Za one koji to još ne znaju, to je dokumentarni film vrsne novinarke, ratne novinarke Nade Prkačin ‘Štafeta smrti’ kojim je ovjekovječila fascinantnu priču o 11-orici HOS-ovaca i gardista koji su svojim tijelima ‘čistili’ minsko polje kako bi omogućili hrvatskim civilima iz okupiranih Bogdanovaca da dođu do slobodnog teritorija. Od njih 11 danas su živa samo njih dvojica. Oni su glavni pripovjedači u filmu!
U četvrtak navečer bio sam u Ivanić Gradu gdje smo 93. put, pred prepunim gledalištem, na Dan branitelja Ivanić Grada prikazali taj dokumentarni film o herojima Domovinskog rata.
Ovaj sjajni dokumentarni film nema potporu institucija ni tzv. velikih medija, pa ni HTV-a, niti ju mi tražimo, jer i ovako smo napravili daleko više nego što smo se u početku uopće mogli nadati.
Ovaj film prikazuje se uz pomoć društvenih mreža, pretežito Facebooka, te udruga iz Domovinskog rata i to je jedna od rjeđih situacija gdje one opravdavaju svoje djelovanje!
Što kažete o zabrani znaka HOS-a na kome piše ZA DOM SPREMNI, navodno se na Dan branitelja grada Zaprešića dogodio nekakav incident?
Ogorčen sam i tužan što je na Dan branitelja grada Zaprešića nekakav, rekao bih vrlo neobični predsjednik lokalnog ogranka HVIDR-e, naložio da se sa izložbe portreta ratnih heroja makne slika francuskog dragovoljca Domovinskog rata, vukovarskog heroja i pripadnik HOS–a mučki ubijenog na Ovčari, Jean-Michel Nicoliera.
Jer je na rukavu imao oznaku HOS-a!!!
I opet bez reakcije tzv. Udruga iz Domovinskog rata!?
Također taj čudnovati lik iz Zaprešića dao si je za pravo maknuti i sliku Tomislava Merčepa, prvog ratnog zapovjednika obrane Vukovara!?
Jedino nije bio dovoljno pametan, niti nešto zna o Domovinskom ratu, možda nije imao vremena naučiti, jer mu je promakao portret Thomasa Crowleya, legendarnog heroja Domovinskog rata, no također dragovoljca HOS-a!
Nije znao brižan!
Pa mu ja to sad na ovaj način priopćavam!
Da mu drugi put ne promakne!
Pa da na taj način, preko mrtvih heroja Domovinskog rata, zaradi još koju kunu!
A možda si još malo popravi i svoj status HRVI (pa i HV) do kojeg je navodno došao na vrlo neobičan način!?
I na taj njegov postupak udruge šute!?
Ali su zato svi glasni kad je glumac Milorad Pupavac u pitanju.
Iako je Pupavac čisti folklor i dio vladajućeg establishmenta još od ’91. godine.
Svi ti koji su šutjeli na sve ružno što nam se događa i danas i jučer i svih ovih godina opet će 18. studenog doći i pokloniti se žrtvi Vukovara.
To ja zovem licemjerjem, poručuje Radnić koji sav taj igrokaz oko Pupovca, kao što je igrokaz svojevremeno bio i oko ploče HOS-a u Jasenovcu, koja nikada, ističe, nije ni trebala biti postavljena u Jasenovcu, već upravo tamo gdje je sada i gdje su ploče od svih drugih postrojbi s toga područja!
A svi ti igrokazi služe isključivo za potrebe interesnih skupina koje se njima debelo naplaćuju na razne načine.
I ne znače ništa više.
Na žalost!
Gospodine Radnić recite nam nešto o ulozi HOS-a u obrani grada VUKOVARA. Koliko je HOS-ovaca bilo u Vukovaru i koliko ih je poginulo u obrani Vukovara? Vas neki nazivaju i ocem HOS-a.
Dana 26. rujna 1991. prva grupa dragovoljaca HOS-a krenula je za Vukovar, u Vukovar smo stigli 27. rujno ujutro. Dan nakon tužnog, ali veličanstvenog pogreba mučki ubijenog načelnika Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžika na Mirogoju, na kojem je bilo više od 20.000 ljudi i na kojem smo mu mi dragovoljci HOS-a odali posljednju počast vojničkim pozdravom te ispaljivanjem počasnih plotuna, u poslijepodnevnim satima nas 40, prva grupa dragovoljaca HOS-a, krenuli smo za Vukovar kako bi se priključili braniteljima Vukovara. Naime već nekoliko dana ranije u Zagreb je stigla ekipa iz Vukovara (pokojni Iva Kasalo Đango i Zvonko Kovačić Ličo) sa zadaćom prikupljanja pomoći za Vukovar. Pomoći u smislu branitelja i naoružanja.
Uz MUP i zapovjedništvo ZNG-a po pomoć su došli i u Ratni stožer HOS-a u Starčevićev dom. Jezgro te naše grupe dragovoljaca HOS-a činila je grupa od nas 20-tak koji smo bili dio prve ratne formacije HOS-a i te smo iza sebe imali već skoro tri mjeseca ratnih terena, od Korduna preko Banovine do Zagreba (od Mejaškog sela – Barilovića na Kordunu, preko Velike Vranovine – kod Topuskog na Banovini, do vojarne Borongaj u Zagrebu).
Putovali smo sa nekoliko svojih automobila koje smo kao već formirana postrojba ranije “nabavili“ (četiri kombija, jedan mali kamiončić TAM te jedan stari Mercedes repaš kojeg je vozio netko od vodiča). Na put smo krenuli ”Podravskom magistralom” uz česta stajanja jer tada ni svi dijelovi magistrale nisu bili sigurni za put, bilo je puno zaustavnih policijskih punktova, ponegdje i barikada, te skretanja s glavne ceste, pa smo u Vinkovce stigli tek u kasnim večernjim satima 26. rujna u četvrtak.
U Vinkovcima smo se malo okrijepili dok smo čekali vodiča iz Nuštra, koji je nešto kasnije došao po nas. Put do Nuštra tekao je normalno, a od Nuštra na dalje preko Marinaca prema Bogdanovcima, putovali smo poljskim putevima tzv. lenijama, kroz razne bagremike, kukuruzišta i njive, jer glavna cesta već dulje vrijeme nije bila sigurna!
Dolaskom u Bogdanovce doživjeli smo i svoje prvo vukovarsko ratno krštenje jer su nas četnici u centru sela pronašli svojim minobacačima te zasuli granatama. Razletjeli smo se po kućama i podrumima tražeći skloništa i uglavnom tu smo noć prenoćili u Bogdanovcima, ne znajući da će to malo pitomo slavonsko selo kasnije, tijekom slijedećih ratnih mjeseci, izrasti u ”Veliko selo“ iz Domovinskog rata, u pravo groblje neprijateljskih tenkova i pješadije. I da će upravo ono biti glavna bojišnica drugome dijelu naše postrojbe.
Drugi dan 27. rujna, u petak rano ujutro, po nas su došli vodiči iz Vukovara te smo kukuruznim putem krenuli za Vukovar. Dovezli smo se pred zapovjedništvo obrane Vukovara, odnosno tada već zapovjedništvo 204. vukovarske brigade, gdje smo postrojeni pred zapovjednikom dopukovnikom Milom Dedakovićem – Jastrebom i njegovim zamjenikom kapetanom Brankom Borkovićem – Mladim Jastrebom. Prva namjera zapovjednika bila je da sa nama osvježi obranu Vukovara na način da nas u manjim grupama raspodijeli po cijeloj obrani Vukovara. No nakon naših konzultacija sa zapovjednikom Robertom Šilićem mi smo tražili da barem u početku svi budemo zajedno na jednoj lokaciji. Sve dok ne upoznamo grad i bojišnicu, a kasnije po volji.Tada je Dedaković rekao slijedeće; momci hvala vam što ste se odlučili doći u Vukovar, vi ste od danas dio jedinstvene obrane Vukovara, razlike između ZNG-a, MUP-a ili HOS-a za mene nema, svi ste jedna vojska pod jednim zapovijedanjem, a šaljemo vas na najteži dio vukovarske bojišnice na mjesto gdje ćete svaki dan proživljavati pakao, šaljemo vas na Sajmište kod Petra Kačića – Srednjeg bojlera!
Dolaskom na Sajmište i upoznavanjem sa Kačićem ”dobili smo” svoje punktove u obrani Vukovara. Prvi punkt na samom križanju Preradovićeve i Ognjena Price (danas Vatroslava Lisinskog), a drugi na križanju tadašnje Pionirske ulice (danas ulice Dragovoljaca HOS-a) i Otokara Keršovanija (danas Duge ulice). Te punktove uspješno smo držali, uz velike žrtve, sve do pred samu okupaciju Vukovara iako je neprijatelj bio višestruko brojčano i tehnički nadmoćniji.Smješteni smo na nekoliko lokacija u Preradovićevoj i u Pionirskoj (danas Dragovoljaca HOS-a), najviše pedesetak metara od samih punktova (borbene linije), a za glavnu bazu izabrali smo Piceriju Masimo.
Sve dalje je povijest!
Svega dva dana nakon našeg dolaska u Vukovar je pristigla i druga grupa dragovoljaca HOS-a. Bilo je to 29. rujna u nedjelju. Kako je s našom grupom i još nekoliko grupa dragovoljaca koje su tih dana u Vukovar pristigle sa strane (Našičani, Đakovčani i veća grupa dragovoljaca iz Zagreba) zapovjednik Vukovara pokrio dio potreba za ljudstvom u samom Vukovaru, tu manju grupu HOS-ovaca, njih 14 ostavio je na raspolaganju obrani Bogdanovaca.Zadnjeg dana rujna u ponedjeljak 30. rujna pristigla su još četiri naša dragovoljca, također dečki iz Zagreba, koji su se već neko vrijeme kao dragovoljci HOS-a borili u Vinkovcima. Tijekom bitki u Vukovaru u svoje redove primilo smo i troje Vukovaraca, među njima i jednu ženu, iako je pritisak za ulazak u naše redove bio snažan mi smo manje-više odbijali sve njihove zahtjeve uz izgovor da smo i mi sami svojim dolaskom u Vukovar postali dio obrane Vukovara odnosno 204. vukovarske brigade. Ovo troje nismo mogli odbiti jer su od prvog do zadnjeg dana bili s nama na istim punktovima i sami su se smatrali našima!Bili su to Vijoleta Antolić Vicky, Goran Kitić Kitara i Ivica Jurčan Čađo.
Od ukupno 58 + 3= 61 dragovoljca HOS-a 25 bojovnika poginulo je ili je ubijeno na Ovčari.
Poginuli su u Vukovaru ili su ubijeni na Ovčari;
Ivan Krajinović Ića, Rudolf Vuković Senzen, Tihomir Tomšić Tihica, Dragan Peša Šiljo, Željko Herceg Đero, Jean Michel Nicolier Francuz, Duško Smek Bosanac, Dragan Granić Pero, Vid Ivanić, Ohran Merić, Pavao Spudić Dado, Tomislav Lesić Dok, Jadranko Anić-Antić Šnicla, Robert Šilić Rora, Zdravko Špalj Papundek, Ivan Brdar, Žarko Manjkas Crvenkapa, Željko Delić Švico, Mladen Amstrong Grof, Nikola Bogojević Dugi Nidžo, Anđelko Sakač Niger, Ante Šarić, Zoran Antunović, Zdravko Bezuk i Dubravko Rusek.
Počivali u miru Božjem dečki.
Svih ostalih 36 su teži ili nešto lakši ranjenici i više puta ranjavani. Dvojica su naših suboraca 100-postotni HRVI Jure Mijatović i Ivica Jurčan Čađo, nekolicina 90 posto, a nitko manji od 50 posto.
Četvoricu svojih suboraca još uvijek tražimo; Jeana Michela Nicoliera Francuza, Duška Smeka Bosanca, Jadranka Anića- Antića Šniclu i Žarka Manjkasa Crvenkapu.
Šestorica naših prijatelja prošli su srpske logore; Ilija Ačkar Iko, Stjepan Dugan Dugi, Ivica Čančar, Vlado Kovač, Zlatko Ovčar Deda i Vijoleta Antolić Vicky.
Nakon bitke za Vukovar umrli su, dijelom od posljedica ranjavanja u Vukovaru, dijelom od bolesti i u saobraćajnoj nesreći; Velimir Kvesić Velja, Goran Kitić Kitara, Tihomir Iveta Piđo, Ramo Hrbatović, Vijoleta Antolić Vicky, Željko Špiljar Žac i Josip Abel (kojem bi, da je živ, danas bio rođendan).
Danas nas je još živih 29. Ovo je bio samo jedan kraći osvrt na to teško iako na svoj način lijepo vrijeme dolaska dragovoljaca HOS-a u Vukovar, a opširnije i sa više podataka tužnih, smiješnih, lijepih, tragičnih moći ćete uskoro pročitati u Monografiji vukovarske satnije HOS-a na kojoj trenutno radim.
Također s Nadom Prkačin radio sam na dokumentarnom filmu “Štafeta smrti” koji govori o hrabrosti i žrtvi 11 hrvatskih branitelja, dragovoljaca HOS-a i gardista, koji su nakon okupacije Bogdanovaca svojim tijelima čistili put za spas civila.
Zahvaljujemo gospodinu Damiru Radniću na ovom razgovoru u ime uredništva i naših čitatelja.
Razgovor obavio Pavo Jazvić, 05.10.2019.
(foto: arhiva Damira Radnića i HOS-a)
