Dubravko Derk rođeni je Međimurac i vrhunski stručnjak za područje sigurnosti. Bivši je načelnik PU karlovačke, a sada uz posao koji obavlja, objavljuje i analize na portalu Svijet sigurnosti s kojeg prenosimo ovaj članak. Muralist je uspostavio kontakt s gospodinom Derkom te ćemo njegove analize objavljivati u sklopu naše buduće suradnje.
Analiza Dubravka Derka: Treba li se Slovenija ispričati Hrvatskoj?
Posljednjih dana medijski prostor ispunjen je silnim analizama i komentarima sigurnosnih stručnjaka različitih profila vezanim uz skandal s arbitražnim sudom i aferom Savudrijska ValaLeaks. Ovo posebno nakon oglašavanja Veleposlanstva SAD-a u RH i veleposlanika Kennetha Mertena koji je jednoznačno ustvrdio, suprotno stavovima službene Ljubljane i Bruxellesa, da je postojeći Arbitražni sporazum kompromitiran, te da takvoj arbitraži postoje alternative.
U svom govoru što ga je predsjednik Vlade Zoran Milanović održao u Saboru 29. srpnja, kada je Sabor obvezao Vladu na pokretanje postupka za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, eksplicite je, ali vrlo uljuđeno očitao lekciju susjedima Slovencima. Bio je nedvosmislen, suprotno nekim autorima koji ne razumiju ili ne žele razumjeti da Hrvatska nema i nije imala „svog“ suca u Arbitražnom vijeću. Istaknuo je i da je uvaženi prof.dr.sc. Budislav Vukas, sudac kojeg je predložila Hrvatska, no nad kojim hrvatska nije polagala nikakvo „prirodno pravo“ da bi ga u daljnjem radu suda usmjeravala, korigirala ili bilo što drugo, te da je trenutkom njegova imenovanja priča počela i završila što se prava i obveza Hrvatske u tom smislu tiče.
Sve drugo vodilo bi Hrvatsku u pogibelj kojoj se izložila Slovenija upravo iz razloga nepridržavanja tog načela, i to je ona ključna činjenica koja determinira odnos Hrvatske prema Arbitražnom sudu i razlikuje je od Slovenije.
Kao što je predsjednik Vlade uputio i zamolio zastupnike u uvodnom dijelu saborske sjednice o „vaganju svake riječi“, tako bi i mediji nedvojbeno u najboljoj namjeri da pravilno informiraju javnost možda trebali biti oprezniji te voditi računa o semantici i potencijalno pogrešnom tumačenju i interpretaciji upravo ovakvih važnih činjenica.
Seriozniji poznavatelji načina djelovanja sigurnosno-obavještajnih sustava mogu pretpostaviti da je u aferi Savudrijska valaLeaks, te dolaženja u posjed transkripata razgovora slovenske diplomatkinje i suca arbitra moglo sudjelovati najmanje dvanaestak država i njihovih sigurnosno obavještajnih sustava koje su direktno zainteresirane za provedbu, konačno i ishod arbitražnog postupka. Iz tog razloga poprilično simplificiranim čine se tvrdnje Slovenije pa i nekih medija u Hrvatskoj, koji u slučaj uvlače osim Hrvatske i obavještajne strukture SAD-a.
Hrvatski sigurnosno obavještajni sustav je po definiciji ovog trenutka još uvijek dominantno defanzivnog karaktera, no ulaskom u NATO savez pa i u EU, gdje djeluje na integriranom europskom ali i globalom obavještajnom tržištu on pokazuje refleks dobre plasiranosti i kompetencija u specifičnim ciljanim obavještajnim operacijama bilo samostalno bilo u zajedničkim operacijama sa svojim saveznicima pa i saveznicom prijateljskom nam Slovenijom. U medijima se posljednjih dana sve više provlači teza da su SAD-e jedine sposobne provoditi ovakve operacije što je krajnje dvojbena teza. Od država koje imaju direktan interes za konačnim ishodom rada Arbitražnog suda barem 70 posto obavještajnih sustava tih zemalja ofenzivnog je karaktera koji imaju i tehničke i ljudske kapacitete za vođenje ovakvih operacija.
Upiranje prstom službene Ljubljane odmah po izbijanju afere prema Zagrebu, kao i iracionalan pokušaj prebacivanja problema u sferu obavještajnog djelovanja Hrvatske, bez i jedne relevantne činjenice kojom bi potkrijepili svoju sumnju, u najmanju ruku je skandalozan i nediplomatski čin.
Umjesto da preispitaju propuste unutar svoje potencijalno političko, diplomatsko – obavještajne afere očigledna nepripremljenost i neočekivan obrat u „već dobivenoj utakmici“ dovode službenu Ljubljanu u poziciju novih prijetnji Hrvatskoj (Schengenska granica).
Nije li ovo na razini Deja vu fenomena koji scenario smo gledali pri Slovenskoj blokadi ulaska Hrvatske u EU?
Analitičarima zasigurno nije promakla činjenica da su sve vrijeme hrvatska Vlada i premijer radili i ponašali se odgovorno, posebno vodeća oporbena stranka koja je dala važnu političku podršku hrvatskoj Vladi, iskazavši nepodijeljeno zajedništvo u stavu da se u konkretnom slučaju radi o par exellance nacionalnom interesu i nacionalnoj sigurnosti Hrvatske gdje arbitražni postupak u koji smo ušli u dobroj vjeri postaje grubo kompromitiran. Posebno jer je Hrvatska izgubila povjerenje u rad suda, a što je jedan od temelja na kojima se arbitraža zasniva.
S druge strane u Sloveniji takvo zajedništvo između pozicije i opozicije nije primijećeno i to je ono što čini se baca novo svjetlo na aferu Savudrijska valaLeaks. Slovenija je naime već imala neke neuspjele pokušaje obavještajnih prodora prema Hrvatskoj koji su po njih neslavno završili (slučaj zapljene kombija slovenske obavještajne službe na području Svete Gere 1998. itd…), što upućuje čini se na neke deficite u koordinaciji slovenskim sigurnosnim aparatom. Posebno je signifikantna činjenica jer se radi o dvije susjedne i prijateljske države, članica NATO-a i Europske unije koje bi trebale dijeliti vrijednosti europske unije i savezničke sigurnosne standarde.
Pokušaj Slovenije da krajnje suspektnim metodama mimo pravila i postupaka, instrumentaliziranjem sudišta i sudaca utječe na rad i samu odluku arbitražnog suda iz perspektive nacionalnih interesa Slovenije može biti legitiman cilj, ali samo do trenutka dok nisu kao u ovom slučaju uhvaćeni s „prstima u pekmezu“. Krajnje je nebitno za daljnju vjerodostojnost i Slovenije i Arbitražnog sudišta porijeklo transkripata. Ozbiljne države priznale bi „grešku“, ispričale se, te tražile mogućnost novih, drugačijih modela rješavanja ovog spora, posebno jer se Hrvatska cijelo vrijeme od izbijanja afere prema Sloveniji ponaša krajnje korektno bez disonantnih tonova. Slovensko upiranje prstom u Hrvatsku a sada i SAD predstavlja zamjenu teza i brkanje uzroka i posljedice, te ne doprinosi dobrosusjedskim i partnerskim odnosima, ali i šire od toga, budućoj poziciji država u smislu njihova povjerenja u rješavanje sporova arbitražom.
Iz visokih slovenskih diplomatskih krugova (što i nije diplomatski) već neko vrijeme se domaćoj javnosti sugerira „uspjeh“ u postupku pa čak i konkretan rezultat. Ne začuđuje onda činjenica da je velika većina Slovenske javnosti za nastavak arbitraže. Pomalo autističnim čini se neprihvaćanje ni jednog facta koji upućuje na potencijalnu prijevaru na štetu Hrvatske i gubitak kredibiliteta Arbitražnog vijeća. Moguće posljedice prouzročene aferom Savudrijska valaLeaks nije za Hrvatsku samo pitanje teritorija i granice, to je i duboko emotivno pitanje za hrvatski narod u godini kada Hrvatska slavi 20 godina od pobjede u Domovinskom ratu i plaćenom cijenom u nebrojenim ljudskim žrtvama i stradanjima. Konačno i susjedi Slovenci osjetili su svu težinu i posljedice koje rat kao takav nosi.
Službena Ljubljana prije ili poslije morati će svojim građanima položiti račun za skandal koji su proizveli, te odgovoriti gdje, kako i zašto su pogriješili kao i tko je u konačnici odgovoran za iz njihove perspektive već sada evidentan neuspjeh.
Jednoznačno upiranje prstom u Hrvatsku te svođenje ovog političko, pravosudno -diplomatskog skandala Slovenije na razinu minoriziranja povreda međunarodnog prava, te inzistiranju na daljnjem postupku arbitraže koja je izgubila svoj integritet, definitivno je Slovenski „pucanj“ ne samo u prazno, nego u vlastito koljeno, koji ne doprinosi jačanju tradicionalno dobrih susjedskih odnosa i skorom rješavanju graničnih pitanja, ali ni jačanju povjerenja država u efikasno rješavanje međusobnih sporova putem arbitraže.
(prenijeto s portala http://www.svijetsigurnosti.com/)