Kako upravo traje navijačko ludilo i kako je hrvatska reprezentacija pobijedila prvu utakmicu druge faze nekog prvenstva još od Francuske 1998., malo ćemo se odmaknuti od tema vezanih uz povijest Međimurja i okrenuti se povijesti najvećeg nogometnog natjecanja. Danas gledanost finala premašuje brojku od milijardu gledatelja, međutim, u počecima baš i nije bilo tako.
Prvo je prvenstvo odigrano davne 1930. u Urugvaju. Za domaćina prvenstva konkurirale su još Italija, Švedska, Nizozemska, Španjolska i Mađarska, ali sve su navedene države povukle prijavu, tako da je ostao samo Urugvaj, koji je uostalom bio pobjednik Olimpijskih igara 1924. i 1928 te važio za najbolju ekipu svijeta. Koliko se tada život razlikovao od danas svjedoči i slab odaziv europskih reprezentacija koje su uglavnom odustajale radi skupog i kompliciranog prijevoza. Naime, FIFA je tada pozvala sve svoje članice (države Velike Britanije nisu bile članica FIFA-e, pa samim time nisu ni pozvane Engleska, Škotska, Wales i Sjeverna Irska), ali europskim je reprezentacijama putovanje brodom bilo predugo i preskupo. Iako su već postojale u to vrijeme i pojedine avio – kompanije, letova za Urugvaj baš i nije bilo. Uostalom, ni nogometni savezi nisu raspolagali sredstvima kojima raspolažu danas.
Slika – reprezentacija Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1930. godine (izvor: wiki)
Iz svih navedenih razloga, najviše je reprezentacija bilo iz Južne Amerike. Osim domaćina, tu su bile Argentina, Brazil, Čile, Bolivija, Peru i Paragvaj. Osim njih, iz Amerika su došli i Meksiko i Sjedinjene Američke Države. Azija i Afrika nisu imale svoje predstavnike, dok je Europa unatoč bojkotu većine momčadi ipak dala četiri ekipe: Rumunjsku, Belgiju, Francusku i Jugoslaviju. Europske su momčadi obitavale na dokovima, gdje su i održavale treninge.
Za prvenstvo je u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja, napravljen i veliki nacionalni stadion Estadio Centenario za u to vrijeme nestvarnih 90. 000 gledatelja. Osim tamo, utakmice su se odigravale i na stadionima Estadio Gran Parque Central i Estadio Pocitos, oba u Montevideu.
Slika – Estadio Centenario (izvor: wiki)
Momčadi su bile podijeljene u četiri skupine, s tri skupine po tri ekipe i jednom skupinom s četiri ekipe. Pobjednik skupine direktno se plasirao u polufinale.
Turnir je otvoren 13. srpnja pobjedom Francuske protiv Meksika 4:1. Zanimljivo, Francuska je veći dio utakmice odigrala s igračem manje, pošto nakon ozljede golmana nisu mogli napraviti zamjenu. FIFA je prvi put na Svjetskom prvenstvu dopustila zamjene tek 1970. godine. Pobjednici skupina bili su Urugvaj, Jugoslavija, Sjedinjene Američke Države i Argentina. U prvom je polufinalu Urugvaj deklasirao Jugoslaviju sa 6:1. Treba ipak napomenuti da je reprezentacija Jugoslavije na tom prvenstvu prije svega bila reprezentacija Srbije. Naime, zagrebački nogometni podsavez je zbog preseljenja nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd zabranio hrvatskim igračima, točnije igračima hrvatskih klubova sudjelovati na prvenstvu. Ovo je tek jedan od primjera koliko se često politička događanja direktno reflektiraju na najvažniju sporednu stvar na svijetu.
U drugom polufinalu Argentina je istim rezultatom razbila SAD. Finale Urugvaj – Argentina ujedno je bila i repriza finala Olimpijskih igara iz 1928., kada je Urugvaj slavio rezultatom 2:1. Na finale je došlo oko 10- 15 tisuća Argentinaca, međutim, gradska luka je bila toliko krcata da se najveći dio njih nije stigao na vrijeme pojaviti na stadionu. Službena brojka posjetitelja bila je 93.000! Urugvaj je na kraju slavio rezultatom 4:2, u utakmici prepunoj tenzija prednost domaćeg terena sasvim je sigurno bila presudna. Najboljim igračem proglašen je José Nasazzi iz Urugvaja, a najbolji je strijelac s osam golova bio Guillermo Stábile iz Argentine. I tako su udareni temelji tradiciji koja danas veseli polovicu čovječanstva.
Slika – Osnivač Svjetskog prvenstva i predsjednik FIFA-e, Jules Rimet (lijevo) predaje pehar predsjedniku urugvajskog nogomentog saveza, Raulu Judeu. (izvor: Clemente Angelo Lisi, A History of The World Cup 1930 – 2010., 2011., str. 19)
(Zoran Turk)