Svjetska prvenstva u nogometu – Brazil 1950.

Nešto više od godinu dana nakon Svjetskog prvenstva 1938. Europom (a i svijetom) je bjesnio najveći rat u ljudskoj povijesti. Sasvim je razumljivo da u tim okolnostima odigravanje Svjetskog prvenstva nije bio prioritet, pa je ono 1942. odgođeno. I dok se Europa tek oporavljala, interesa za domaćinstvo baš i nije bilo. Stvar je spasio Brazil koji konačno predaje zahtjev, koji je očekivano i prihvaćen. Brazil je do tada važio tek za treću reprezentaciju Južne Amerike, iza Urugvaja i Argentine, a ovo je prvenstveno vidio kao priliku da to promijeni. U tu svrhu odlučilo se ići u izgradnju najvećeg stadiona na svijetu  – Estadio de Maracana, koja je mogla smjestiti ogromnih 200.000 gledatelja. Napominjemo da je tada stadion istih dimenzija imao veći kapacitet jer stolica nije bilo. Osim na Maracani, utakmice su se igrale na još pet stadiona.

Slika – legendarna Marakana (izvor – wiki)

Kvalifikacije za sam turnir održavane su i ranije, ovaj put se i Jugoslavija preko Francuske plasirala na završnicu. Za Jugoslaviju su  nastupili i brojni hrvatski nogometaši te igrači hrvatskih klubova, Dinama i Hajduka. To su već danas pomalo zaboravljena imena poput Bernarda „Bajde“ Vukasa, Ive Radovnikovića, Ervina Katnića, kapetana reprezentacije Ivice Horvata, Vladimira Firma, Zlatka Čajkovskog, Željka Čajkovskog, Boža Brokete,  Stjepana Bobeka i proslavljenog vratara Hajduka Vladimira Beare.

Slika – Stjepan Bobek (izvor – wiki)

Sam turnir je ovaj put složen po skupinama, što je svakako pozitivan pomak. Naime, svaka reprezentacija će odigrati minimalno tri utakmice i izbjeći će se situacija u kojoj netko putuje na drugi kraj svijeta da odigra samo 90 minuta. Na taj se potez išlo djelomično i iz financijskih razloga, pošto više utakmica znači i veću zaradu.

Ždrijeb je ipak imao još uvijek mane, pa je ispalo da su dvije skupine s četiri ekipe (gdje jedna ide dalje), jedna skupina s tri ekipe (Indija je odustala) i posljednja skupina sa samo dvije ekipe (Francuska je naknadno dobila pozivnicu, ali svejedno odustala). Pobjednici skupina išli su u finalnu skupinu u kojoj je svaki igrao sa svakim, a pobjednik je bio onaj koji sakupi najviše bodova. Tako je ispalo da se primjerice Jugoslavija unatoč dvije pobjede nije plasirala u finalnu skupinu (treću utakmicu u skupini izgubila je 2-0 od Brazila), a plasirao se Urugvaj koji je samo morao dobiti Boliviju. Novost je na turniru i plasiranje Engleske koja je do sada izbjegavala sudjelovanje. Nisu se ovaj put proslavili, izgubili su i od Španjolske i od Sjedinjenih Američkih Država.

Italija, aktualni svjetski prvak, zbog poraza od Švedske nije prošla skupinu. Ipak, najveći razlog slabijem plasmanu leži u činjenici da je čak 12 aktualnih reprezentativaca smrtno stradalo u padu zrakoplova momčadi Torina, koji je tih godina rušio sve rekorde Serie A.

Slika – legendarna momčad Torina (izvor – wiki)

U drugi krug, odnosno „skupinu za prvaka“ napredovali su Urugvaj, Brazil, Švedska i Španjolska. Urugvaj je prvo u Sao Paulu odigrao neriješeno sa Španjolskom, dok je Brazil pred 138.000 navijača na Maracani dobio Švedsku s čak 7-1. U drugom krugu skupine Brazil je s čak 6-1 pobijedio Španjolsku. Ovaj put na Maracani su bila čak  152.772 gledatelja. Kako je Urugvaj pobijedio Švedsku, bilo je jasno da je posljednja utakmica u skupini, ona između Brazila i Urugvaja, ujedno i finale Svjetskog prvenstva. Kako je Brazil bio bod ispred Urugvaja, dovoljan mu je bio i izjednačeni rezultat da bi osigurao naslov prvaka. Službena brojka navijača na toj utakmici je nestvarnih 199.854. Usporedbe radi, prvak Prve hrvatske nogometne lige, Dinamo iz Zagreba, je čitave ove sezone, u 36 prvenstvenih utakmica skupio 169.795 gledatelja, velik dio njih poklonjenim ulaznicama. Čak ako i dodamo gledatelje iz dvije utakmice kratke europske epizode, ne možemo doći do brojke koju je sakupilo finale Svjetskog prvenstva 1950.

Slika – momčad Brazila prije finala (izvor – Clemente Angelo Lisi, A History of The World Cup 1930 – 2010., 2011., str. 58)

Nakon što je prvo poluvrijeme završilo bez pogodaka, Brazil je poveo početkom drugog preko Friaça. Sve je bilo spremno za veliko slavlje. Dvadeset minuta kasnije, Urugvaj izjednačuje preko Schiaffina. Brazil je i dalje u tom trenu svjetski prvak. Međutim, u 79. minuti Ghiggia je zabio za vodstvo Urugvaja i taj je rezultat ostao do kraja. Ugođaj na stadionu, poznat u našoj javnosti kao muk Maracane, opisivan je kao uznemirujuće i traumatično iskustvo. Poznati radijski voditelj Ary Barroso se nakon prvenstva umirovio, a zabilježeni su čak i slučajevi samoubojstva.

Slika – Urugvaj 1950. (izvor – wiki)

Brazil je već tada imao ponajboljeg igrača prvenstva u Ademiru, a od tog će se šoka oporaviti i osam godina kasnije osvojiti svoj prvi naslov. Iako je čitava priča kasnije poprimila romantičarsku notu, taj je poraz od Urugvaja ipak ostao trajno zabilježen u kolektivnom sjećanju Brazilaca, pa se i danas kod mnogih aktualnosti traže upravo poveznice s tim događajem.

(Zoran Turk)