Često se u životu susrećemo sa brojnim pitanjima. Pitanjima koje nas dovode do nedoumica i sumnje. Postajemo skeptici u dobro jer nam se događa zlo. Postajemo osobe koje su već navikle iz dana u dan razloge za sva zla događanja svaliti na druge. Bile to druge osobe ili sam Bog. Netko mora biti odgovoran za svo zlo koje nam se događa u životu. Nama i svima ostalima. Taj put svaljivanja krivnje najlakši je i najčešći stav koji mnogi rado zauzimaju. Pitanje Postoji li zlo?
lako možemo nazvati retoričkim pitanjem ili onim na koje je odgovor toliko očit da ga je i nepotrebno postavljati. Dovoljno je da se samo osvrnemo oko sebe. Zlo postoji. Patnja postoji. Događa se mnogima. Još težepadajuća činjenica jest da se događa pravednim i dobrim ljudima. Ili, možemo reći, neovisno kome i kada, ali događa se. Jednom kada se nađemo u takvoj poziciji jedna od najbitnijih stvari je sljedeći put koji ćemo odabrati. Sljedeći postupak koji ćemo počiniti. Darivani smo slobodom volje pa imamo i tu mogućnost da izaberemo kojim ćemo putem poći.
Nije bezazleno ako se kaže da u svakom zlu ima neko dobro. Sigurno ima. Ima i ponad zla dobro, koje je puno veće od zla. Kada govorimo o zlu koje nas okružuje, često smo nesvjesni da smo i mi jedni od krivaca koji su ga privukli te mu dali sve personifikacije koje ne zaslužuje. Iako čovjek, možda rođen kao nevin, a možda i sa Istočnim grijehom čini subjekte ovoga svijeta koji su, više-manje, zaprepašteni i zatečeni pojavom zla. Svejedno, zasigurno smo jedni od krivaca koji prizivaju takvo zlo. Okultizam, magija, vračanje, gatanje, vještičarenje pojmovi su koji nisu strani našemu rodu.
Naročito našemu narodu koji traži spoznaju samoga sebe u nečemu ispod nas, umjesto iznad nas. Dogodi se onda da nas zla posjete. Pa ljudi krenu- kriv mi je ovaj, kriv mi je onaj. Je li uistinu? Ili sam i ja jedan od onih koji je držao lopovu vreću? Jasno, zla ima, iako ponekad i dođe našom krivicom, uvijek i samo uvijek odlazi našom zaslugom. A tu stupamo mi. Mi kao pojedinci koji će biti odvjetnici sebi i svakom ostalom biću. Slobodom volje zaista smo i dobili slobodu volje.
Razumom smo zaista i dobili moć promišljanja. Nije uzalud definicija čovjeka Homo sapiens, iliti umno biće. Samo što se rado spuštamo da evolucijski niže razine. Nadalje, iako i jesmo slobodno umno biće svejedno rado pripisujemo krivnju na ostale. Prijatelje, Boga, Crkvu (zajednicu ljudi krštenih u ime Isusa Krista), crkvu (instituciju). Najbliži put ka svjetlu ponekad i je onaj koji nam je najbliže, a to smo mi sami. Iako najbliži put ponekad je i najteži put, ali ujedno je i najznačajniji. Zato umjesto od drugog, započnimo od sebe.
(Martina Šoltić, foto: ilustracija)
