Ni nakon prespavane noći moje se mišljenje nije promijenilo. Jutro u ovom slučaju nije pametnije od večeri i sirove konstatacije nastale pod impresijama izravnog prijenosa slike i tona postale su još upečatljivije i neminovno dovode do jednog pitanja. Kako smo se od pobjedničke, drske, napadačke i samouvjerene ekipe pretvorili u jalovo društvo ziheraša, preplašeno nikad slabijim Portugalom koji u skupini nije pobijedio nikoga, a igrao je protiv svjetskih velikana Islanda, Mađarske i Austrije.
Podanički mentalitet naših hrabrih i junačkih vođa postao je virus koji ubija srca vatrena i prije same bitke odlučuje da ne izazivamo vraga, a u lutriji jedanaesteraca ionako će Gospa biti na našoj strani. Možda bi ona to i bila, ali Bog je odlučio drugačije. Sve ono što je podario Vatrenima na prve tri utakmice uključujući i vražje iskušenje u obliku orjunaških huligana nestalo je u odlučujućoj utakmici protiv Portugala koji bi sa pravom vjerom pao poput zrele kruške za što je bio spreman i serviran. Ali ispalo je drugačije pa su rijetki pojedinci poput izvanrednog Srne, emotivnog Modrića, razjarenog Čorluke i lepršavog Perišića izgledali kao diverzanti koji žele pobijediti jedan „divovski, čvrsti, respektabilni i šampionski“ Portugal predvođen najvećim svjetskim šminkerom Ronaldom, koji se do 117. minute nije sastao sa loptom.
Ne mogu se oteti dojmu da u našu pobjedu sami nismo vjerovali, a vjera je hrvatski narod održala kroz stoljeća. Jučer je bio i Dan državnosti. Da smo se 1991. godine ponašali i djelovali kao jučer nikada ne bi imali svoju državu. Tada smo pobijedili treću armiju na svijetu vjerom, željom, prkosom i inatom jer smo shvatili da je sve na nama. Nismo slušali razne svjetske hohštaplere koji su nam prognozirali brzi kraj i poraz već smo obukli tenisice i naoružani ljubavlju prema domovini krenuli u rat koji smo okončali veličanstvenom pobjedom iako je koeficijent na nas bio 1:1000.
Umjesto da budemo sigurni u svoje vrijednosti i mogućnosti počeli smo protivniku pripisivati odlike koje nema pretvarajući ga tako u neosvojivu tvrđavu, naravno samo u našim glavama. Pa što ako smo od njih već tri puta izgubili? Gubili smo mi u povijesti razne bitke, ali ne i nadu koja nas je kao narod održala i dovela do toga da možemo slobodno slaviti svoj Dan državnosti. Ovako uništiti ekipu koja je trebala biti na samom vrhu Europe možemo samo mi sami. Nitko nam nije kriv! Prokockali smo još jednu povijesnu priliku, a iz iskustva znamo da se one ne pojavljuju samo tako, a kada dođu treba ih iskoristiti. Mi to jučer nismo učinili jer nismo vjerovali u sebe , u svoje kvalitete i mogućnosti te smo se utopili u političku i društvenu žabokrečinu koja nas sve okružuje. Velike vođe i pojedinci pojavljuju se u određenim povijesnim kontekstima, a dok ne dođu neki drugi uništiti ćemo sami sebe baš kao što su to jučer učinili naši Vatreni.
(R. Tomanić)