Legendarno poluprivatno okupljalište mladih 70-tih i 80-tih godina bio je jedan kokošinjac popularno nazvan Baza. Slušala se dobra mjuza, družilo se i pilo svakodnevno ili bolje reći svakonoćno ! Mnoge generacije imale su tamo svoju inicijaciju u svijet oslobođen svakodnevnih briga i sveopćeg sivila. Rađala su se prijateljstva i prve ljubavi, od kojih neke i danas traju.
Tu su po instrumentima počeli udarati Marinko Pintarić (bas gitara), Jani Podgorelec (solo gitara), Štelcer Boris (bubnjevi) i Zlatko Rodek (vokal). Odlučili su osnovati bend, a kako su imali sve osim imena, Baza se nametnula kao neizbježan kum i rock na međimurski način mogao je početi.
Sa vježbama su krenuli 1994. godine, a već sljedeće su se toliko obezobrazili da su odlučili održati svoj prvi koncert u tada popularnom kafiću bezveznog naziva koji su svi zvali Šlac, prema veoma šarmantnom i susretljivom vlasniku. Sve ostalo je povijest kao i njihov menadžer sa četiri imena, Vinac Dražen Vinko Novak, koji ih je uspješno vodio kroz uzburkane glazbene vode.
Pjesme je pisao i skladao Marinko Pintarić. Zanimljivo je to što su sve bile na međimurskom jeziku, dok je on uvijek govorio tečni književni ! Nakon nekoliko nastupa snimili su demo kazetu koja je dala jedan vrhunski hit, neizbježan na svim lokalnim radio postajama. Zvao se „Je je len !“ dok su svi mislili da se radi o nekom jelenu. Pjesma je bila tjednima prva na top listi tada vodećeg radija u Međimurju koji je emitirao iz garaže u Nedelišću.
O njihovim nastupima postoji i mnogo video zapisa od kojih je onaj o „jelenu“ svojedobno bio hit na You Tube-u. (http://www.youtube.com/watch?v=0FN0tw-Ryxc).
Originalni dvd sa njihovog povijesnog nastupa kod Šlaca, naravno ima Muralist ! Tijekom godina grupa je imala nekoliko kadrovskih izmjena, a veliki pečat dao joj je i drugi pjevač Robert Lisjak koji danas nastupa sa grupom Kula.
(R. Tomanić)