Željko Balog predsjednik je Vijeća Romske nacionalne manjine u Međimurskoj županiji i to već treći mandat uzastopno što samo govori koliko povjerenje u njega imaju Romi, već drugi mandat vijećnik je u Općinskom vijeću Općine Pribislavec, kao i zamjenik načelnice iste općine. U vrlo opširnom izlaganju za Muralist kojeg donosimo u cijelosti govorio je o problemima Roma u Međimurju, no sve to pročitajte u nastavku.
O projektima, fondovima, odnosima u Romskoj zajednici, nevladinim udrugama
U ovome što ću sada iznijeti radi se o svim tim silnim projektima za Rome koji obuhvaćaju čitavo desetljeće. Znači strategiju, Nacionalni program za Rome i sve ostale projekte i programe koji se tiču poboljšanja uvjeta i kvalitete života Romske zajednice u Međimurju. Na razini Hrvatske to se odvija preko Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i preko Savjeta za nacionalne manjine koji je u sastavu vladinog Ureda za ljudska prava.
Mi smo dugogodišnji aktivisti, a ja sam osobno aktivan 35 godina. Nosio sam se sa svim i svačim, oduvijek sam bio konj za jahanje, uvijek se za mnom prašilo i uvijek se po meni deralo sa svih strana kada sam ukazivao na rješavanje problema. Ja sam osoba koja je identificirala probleme predstavila ih određenim institucijama, kako vladinim tako i nevladinim te onim međunarodnim, a na kraju sam predložio rješenja. Što se dogodilo? Kada smo mi izašli s prijedlozima da se pogoduje Romskoj zajednici od čega će imati koristi i šira društvena zajednica, da se ne bi dogodilo ono što se sada događa, nama su oni praktički krali sve te ideje, stavljali su ih na papir i pretvarali u razne projekte. Krali su ih svi misionari koji su dolazili u Međimurje koje je uvijek bilo propagirano da u njemu živi najveći broj Roma i da je osuđeno da živi s tolikim brojem Romske zajednice.
Međimurje je u stvari oaza gdje se mogu ostvariti neki osobni interesi i gdje se mogu plasirati sredstva iz međunarodnih fondova ili tada još pretpristupnih fondova EU. Kada su oni nas identificirali da smo mi pokretači, da smo mi osobe koje znaju što pričaju i što očekuju od rezultata tih silnih pristiglih milijuna, mi smo postali potencijalna opasnost za te ljude koji su se usavršavali na raznim institucijama i koji su ukorijenjeni u sferu jedinica lokalne samouprave na razini županije i Hrvatske općenito.
Tu su tada nastale razne nevladine udruge koje su se bavile ljudskim pravima, istraživanjima i koje kakvim dobročiniteljskim projektima i programima. Počeli su nas zaobilaziti kao lidere smatrajući nas samo pijunima, ali su za te projekte uvijek pronalazili ljude s ulice gdje su zanemarivali legalno izabrano rukovodstvo ili predstavnike pa su na takav način niz godina dobro prolazile pogodne osobe iz redova Romske nacionalne manjine koje su uhljebljavali, motivirali da se aktiviraju mimo nas, koji su uvijek bili spremni ignorirati sve ono na što smo mi ukazivali kao problem. Oni su morali reći „projekt uspješno završio“ kao što liječnik zna reći „operacija uspjela, a pacijent umro“.
Na toj razini smo se mi našli i mnogo pacijenata je mrtvo, zapravo imamo groblje od tih pacijenata, a pacijenti su svi beskorisni projekti i programi. I što se dogodilo? Kada bi mi u Županiji kod bilo kojeg župana koji su se tijekom godina mijenjali, sve to rekli, uvijek je dolazilo do nesuglasica i mi smo bili žrtve toga jer u Međimurju osim jednog mandata HDZ-a uvijek su na vlasti SDP-HNS. Kada je trebalo osigurati sredstva za račun Romske zajednice rekli su da to nije međimurski problem ili problem lokalne samouprave, nego državni. No kada su ipak ovaj problem morali riješiti počela su preko raznih ministarstava dolaziti sredstva na ime romske djece, odgojno-obrazovnog sustava, na ime zapošljavanja, zdravstva, infrastrukture, ljudskih prava…
O Centru za socijalnu skrb
Cilj naše županije je bio cilj da se sredstva decentraliziraju što znači da ona kao takva dolaze u Centar za socijalnu skrb koji njima raspolaže na osnovu baze podataka, kao toliko i toliko imamo romske populacije u MŽ, ali mi kao Centar imamo pravo po zakonu i Ustavu RH da brinemo o socijalno ugroženim zajednicama ili o svim socijalno ugroženim osobama na području MŽ. Nama su potrebna sredstva za ogrjev, pogrebne troškove, obuću, prehranu, zajamčenu minimalnu naknadu, nabavku školskog pribora i materijala i sve ostalo.
Tako su ta decentralizirana sredstva dolazila na ime jedne brojke koliko Roma imamo, a sad kako ušićariti na tim sredstvima? Sredstva za svakog zakinutog Roma u njegovim pravima moraju negdje završiti. Interes Centra za socijalnu skrb nije bio pomagati Romskoj zajednici kao što to ni danas ne rade. Oni dolaze samo kada su svi preduvjeti ispunjeni da Romi ostanu bez djece, pa za tu prisilu koriste policiju. Povezani su s DORH-om, sudstvom i to u toj mjeri da je dovoljno da neka njihova djelatnica kaže da su se svi preduvjeti ispunili i nikada neće imati protivljenje tih institucija i uvijek će ostvariti svoje ciljeve.
Danas kažu da se osjećaju ugroženo u romskim naseljima i da se boje za vlastitu sigurnost kada tamo dolaze. Zašto, zato jer nikada nisu dolazili pitati obitelji što im treba, nego da vam oduzmu ono malo što dobivate.
O udomiteljstvu
Centar za socijalnu skrb nikada nije potencirao obitelji s biološkim roditeljima, nego su napravili kaos i košmar u MŽ u kojem su sudionici Romski pomagači u odgojno – obrazovnom sustavu kojima su date sve moguće beneficije, imaju redovne plaće pa su na osnovu tog radnog odnosa stekli i pravo na udomiteljstvo romske djece. Zatim su stekli pravo na kredit pa su počeli uređivati tavanske stanove, pa onda onaj npr. iz M .Središća veli onome iz Pribislavca, čuj tu imam jednu obitelj koja će uskoro ostati bez djece pa ti dobiješ njih dvoje-troje da napuniš tavanske prostorije. To je vrijedilo i za druge, one iz Piškorovca, Trnovca ili Kuršanca. Oni su bili napadači na takve obitelji i to su igre bez granica koje su osmislili kao dobro razrađenu taktičku vježbu koja će zasigurno piti vodu i koja je i danas uspješna.
S tim su bili dobro motivirani da rovare protiv osoba koje su sposobne i koje su godinama uspješni lideri po romskim naseljima pa su im se pojavili kao konkurencija na izborima. Sada smo opet došli u konflikt s pojedinim udomiteljima i to s onima koji su uključeni u projekt s ulice.
O saborskom zastupniku Veljku Kajtaziju
Najveća opasnost koja danas slijedi je ta što je takav tip funkcioniranja naišao na dobar odjek kod saborskog zastupnika Veljka Kajtazija koji je odmah usput osnovao udrugu Savez Roma Kali Sara i koji imaju danas milijune na svom žiro računu jer je uspio napraviti dobru trgovinu, čas je HDZ, čas SDP, čas HNS itd. Takvima kao što je on ovdje u Hrvatskoj je pala sjekira u med. Pošto je došao iz Kosova, tamo bi danas prodavao flaše ili mastiku po Makedoniji, a ovdje barata s milijunskim sredstvima iz EU fondova i drugih fondacija. Sada je proglasio neki drugi romski jezik koji 95% Roma u Hrvatskoj ne razumije i to je ugurao u proračun. Znači da dobiva pare sa svih strana, a u tome mu je mentor Milorad Pupovac s kojim je pokupio dosta vrhnja. U prošlom mandatu je to zajedno bilo 5.150.000,00 kn koje su podijelili Srbi, Mađari i on. Iz proračuna su samo sada dobili 4.500.000,00 kn, a koliko tek iz ostalih institucija, fondova, Soroša, Europskog pravnog centra… Čak su ugurali i jednog Makedonca, Roma, koji radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i za to je u prošlom mandatu iz proračuna osigurano oko 800.000,00 kn za njegove dnevnice, plaće, smještaj i drugo. Doveo je cijelu obitelj, a tamo uči romskom jeziku 4-5 studenata od kojih možda ni jedan nije Rom, pa sada imamo na Filozofskom fakultetu Roma koji predaje romski, a kome?
Veljko Kajtazi gleda samo svoje interese i ponaša se prema onoj „podijeli pa vladaj“. Sada ima projekte od 11 milijuna i još jedan od 900.000,00. U svakom međimurskom romskom naselju je preko udruge kojoj je on predsjednik u sjeni, a ne neka Romkinja s dva razreda osnovne škole kao što je to Suzana Krčmar pokušao djelovati. Znači on je kupio Rome, on je pronalazio Rome koji će parirati legitimno izabranim predstavnicima i ti i takvi Romi dobivaju mjesečnu plaću preko javnih radova, ne zna se tko ih kontrolira i što oni rade, koja je njihova zadaća. Ja to znam zasebno po svakom romskom naselju, a zadaća im je da dolaze na sastanke da svi vide koliku podršku Kajtazi ima, ali u Međimurju podršku nema jer su ga identificirali kakva je to osoba i zato to sve radi. Sve ovo je samo 60% skraćene priče.
O djelovanju raznih udruga, grupa i pojedinaca
Sada se je Kajtazi bazirao u MŽ preko određenih udruga, grupa i pojedinaca kao što su ACT grupa, Humana Nova, Teo Petričević. Svi su se oni uhljebili preko imena Roma. Njima su pristizala razna ogromna sredstva pa su onda jedne te iste osobe koje su odabrali po nečijem nalogu ili prijedlogu ubacivali u projekte tako da su jedni te isti bili uključivani u projekte kao što su ljudska prava, razni okrugli stolovi od kojih je jedan održan u Čakovcu i njim je predsjedavao Slobodan Vejnović. Odredili su nekog koordinatora za ljudska prava u MŽ koji je mjesečno dobivao tisuću eura i to 20 mjeseci. Pa je taj isti kao suradnik Kajtazijeve udruge preko javnih radova dobijao 3.800,00 kn, pa je taj isti i korisnik zajamčene naknade koju bi mu Centar za socijalnu skrb trebao ukinuti.
Sve to tako funkcionira u našem Međimurju, jer smo i mi Međumurci i Hrvati. Puno se osoba uhljebilo u tim projektima i programima te su napravili kaos u Romskoj zajednici. Ako se govori o romskim pravima i pravima općenito ja bih htio pitati, jer se u međimurskim medijima piše da su Romi napravili ovo ili ono, iako su to istinite priče, da su fkrali kalampera, neke bušilice, ograde, da su bili pijani, da ima i onih koji zanemaruju svoju djecu, što su to dobili od institucija, udruga i grupa koje su godinama u njihovo ime crpile milijune i milijune. Za takve osobe, udruge i grupe nema većeg udarca nego kad osjete i vide da ja i moji suradnici o tome možemo govoriti javno i za to veliko hvala nezavisnom Muralistu jer su nas drugi mediji ignorirali, o svim tim sredstvima i novcima koje su dobili, a možda su ih pretvorili u vikendice, jahte i Bog si ga znaj u što sve ne.
Mi od tih projekata kao što je bio onaj koji je vodio Teo Petričević (ACT) nemamo ništa. On je od Grada Čakovca dobio zemljište kod poligona stare vojarne i tu su uložili nešto malo sredstava pa su napravili neki plastenik u kome su sadili krastavce, papriku i nešto drugo i to je sve tamo istrunulo. Nisu predvidjeli skladište, hladnjače, nisu osigurali tržište za tu robu. Za to su uzeli milijune, a sada su se raspršili po cijeloj Europi i apsolutno su nedodirljivi. Jer kada su uspješno opravdali sredstva za jedan projekt više ih delegacija EU nije i neće pitati da li su sredstva za druge projekte razumno i racionalno iskoristili. To su milijunska sredstva, a za neki ekološki vrt kupili su neke motokultivatore i razne strojeve i to koriste i dan danas samo u privatne svrhe. Osnovali su i neka dva OPG-a, jedno od njih je Bernarda, pozvali Rome na edukaciju, ali o tome će vam na konkretnom primjeru sve objasniti Milorad Mihanović.
Kada će Europska Unija shvatiti kako se troši novac njezinih poreznih obveznika
Predsjednik sam jednog javnog tijela u MŽ kojeg više nitko ne doživljava ozbiljno jer su pronašli svoje doušnike koji rovare unutar Romske zajednice, a idu njima u prilog sa svim njihovim stavovima. Ja se nadam da će jednog dana delegacija Europske Unije shvatiti da se radi o organiziranoj grupi koja se ujedinila pišući sve te silne projekte pa izvlače sredstva njezinih poreznih obveznika, da su to uhodane ekipe, ispolitizirane ekipe, a da Romi zapravo od toga nemaju nikakve koristi.
Hrvatska još od prije četiri godine nije dostavila izvješća o dobivenu sredstvima EU (80 milijuna eura), a Europa je to tražila još od Milanovića. Ako se dozna da se radi o jednoj uhodanoj ekipi koja je izvlačila ta sredstva pa ako dođu kao delegacija u bilo koje romsko naselje u Međimurju, vidjeti će da tu nema života, nema civilizacije, integracije, socijalizacije. Djeca se nemaju s kim družiti, igrati, mladež neka kamo izaći, to je sve ludo pa se zato bave raznim krivičnim i kaznenim djelima. Krenuli su potpuno pogrešnim putem, a radi se kao o silnim istraživanjima, edukacijama. Mi smo sada glavni krivci kao lideri zato jer o tim stvarima govorimo javno. Zbog toga nam ne daju mjesta u medijima, sve živo nam je cenzurirano, jedna jedina emisija o nacionalnim manjinama na HTV-u Prizma nas ne želi i ne možemo tamo govoriti. Puštaju ove „izabrane lidere“ koji čak ni hrvatski jezik ne znaju pa se stječe dojam u javnosti da mi nemamo takve predstavnike koji bi prstom ukazali na problem i ponudili rješenja. Ta rješenja koštaju milijune, a da su ih oni pravilno upotrijebili i iskoristili, Romska zajednica ne bi imala ovakve probleme, već u tim getoiziranim romskim naseljima vlada opći kaos. Tu ima svega, od problema pasa, nereguliranih zemljišta, nisu legalizirani svi objekti, stariji ljudi su bez ikakve pomoći, nema kulturnih ni sportskih sadržaja dakle ni minimum onoga što ima svako drugo selo u Međimurju. Živimo kao u kameno doba, a utjecajem politike dobili smo naše domaće izdajnike, plaćenike, koji žive od laži i kako vjetar puše, prilagođavaju se određenoj političkoj opciji i oni su njezini aduti. Dolaze razni misionari koji se kao bore za interese Roma, no kada ih se pročita oni odu, a problemi ostaju i tako već decenijama.
O mogućem sukobu s većinskim stanovništvom
Zbog svega do sada navedenom mi tu vidimo potencijalnu opasnost da u dogledno vrijeme dođe do sukoba s većinskim stanovništvom. Želimo da nas se ozbiljno shvati i da se prestane s ovakvim političkim terorom koji se vrši nad nama liderima. Stavili su nas u jednu izolaciju kao nekad u neka loša vremena. Ovo o čemu mi danas govorimo mora ugledati svjetlo dana i na tome još jednom zahvaljujem vama kao ekipi Muralista koja nas je čekala na ovom užarenom suncu, jer vi ste jedini možda u 10 godina koji su nas ozbiljno shvatili i zainteresirani ste za ovo što pričamo, za naš problem.
Koliko ćemo biti uvjerljivi s ovom pričom ne znam, ali znam da sve to možemo dokazati na terenu u svim romskim naseljima gdje se vidi kako ljudi žive, završio je Željko Balog.
U sljedećem nastavku (članku) govoriti će Milorad Mihanović koji će na konkretnim primjerima dokazati gdje i kako se troše novci namijenjeni Romima koje oni po običaju ne vide i od toga ne dobiju niti jedan euro.
(tekst i foto R. Tomanić)