Ovaj roman poklanjamo čitateljima Muralista, a objavljivati ćemo ga u nastavcima. Svi nastavci uvijek se mogu pročitati u rubrici “Kultura”.
6. nastavak
Poglavlje VII – Mala grobnica
Bogatsvo i uspjeh nisu mogli sakriti jedno: Anica je u sebi nosila čežnju za djetetom. Kad joj je napokon, nakon godina čekanja, liječnik rekao da je trudna, kuća Levačićevih ispunila se radošću.
Ivo je, prvi put nakon dugo vremena, osjećao potpunu sreću. U rudniku je radnicima govorio:
— Moj sin ili kćer, jednog dana, bit će Amerikanac s hrvatskim srcem.
Anica je u malom stanu na brdu slagala pelene, šivala dekice i pjevušila tiho međimurske pjesme koje je naučila od majke. Bila je to njezina veza s domovinom, sada utkana u novo biće koje je raslo pod njezinim srcem.
Ali kad je došao čas poroda, sreća se pretvorila u tamu. Djevojčica je rođena, ali nije udahnula. Liječnik je samo spustio pogled, a babica položila maleno tijelo u bijelu plahtu.
— Žao mi je, gospodine Levačić…
Svijet se srušio u jednom trenu.
Na malom groblju iznad grada, Ivo i Anica stajali su sami. Kiša je sipila, zemlja se lijepila za cipele. Na svježem humku bila je samo drvena pločica s imenom: “Mary Levačić, 1 dan”.
Anica se slomila. Dugo je ležala u postelji, odbijala jesti, odbijala govoriti. Dani su joj prolazili u šutnji, a oči su joj bile prazne. Ivo je bio uz nju, donosio joj juhu, držao je za ruku, čitao joj naglas pisma koja nikada nisu stizala iz Hrvatske.
— Anice, draga moja, — šaptao bi, — znam da boli. Znam da nas je život opet udario. Ali još uvijek imam tebe. I ti imaš mene. To moramo izdržati.
Nisu imali druge djece. Taj gubitak ostao je ožiljak koji se nikad nije zatvorio. No kroz godine, Ivo je uporno gradio ne samo rudnike nego i zidove oko Anice, štiteći je od svijeta, čuvajući je u svojoj tišini i strpljenju.
Njihova kuća bila je bogata, ali bez dječjeg smijeha. Na polici u dnevnoj sobi stajala je mala fotografija grobnice, a do nje Anicina krunica. To je bio njihov nevidljivi križ, koji su nosili cijeli život.
Poglavlje VIII – Domovina zove
Bile su devedesete. Televizija u dnevnoj sobi Levačićevih prenosila je slike iz Europe: pad Berlinskog zida, demonstracije u Beogradu i Zagrebu, narod koji diže zastave koje desetljećima nisu smjele vijoriti.
Ivo je sjedio u naslonjaču, kosa mu je bila posijedjela, ruke i dalje snažne, ali prošarane ožiljcima. Anica je sjedila uz njega, u ruci je vrtjela krunicu, pogled joj je bio prikovan uz ekran.
— Vidiš li, Anice? — rekao je Ivo. — Gotovo je. Partija se ruši. Jugoslavija puca. Hrvatska će opet biti slobodna.
Anica je šutjela, oči su joj se napunile suzama. U njima se miješala radost i tuga — radost što njihova domovina ponovno diše, tuga što su godine prošle u tuđini, daleko od Mure, daleko od majke koju nikada više nije vidjela.
Nekoliko dana kasnije stigao je poziv iz Zagreba od Hrvatske zajednice iseljenika. Pismo je nosilo grb nove Republike Hrvatske. Pisalo je: “Domovina vas treba. Vratite se, pomozite obnovi.”
Te večeri dugo su šutjeli za stolom. Na kraju je Anica tiho rekla:
— Ivek, mi smo sve tu napravili. Kuća, rudnici, sve što čovjek može poželjeti. Ali moje srce… moje srce je još uvijek na Muri.
— I moje, — rekao je Ivo, stisnuvši joj ruku. — Vratimo se, Anice. Vratimo se doma, pa makar zadnji put.
U šezdesetim godinama života, spakirali su kovčege. Nisu im trebali rudnici ni bogatstvo — sve su prepustili upravi koju su sami odgojili. U srcu su nosili samo jedno: želju da zadnje poglavlje njihova života bude napisano u zemlji u kojoj je počela njihova ljubav.
Kad su avionom sletjeli u Zagreb, dočekala ih je gužva, zastave i pjesme. Ljudi su nosili transparente: “Hrvatska je slobodna!” Ivo je prvi put nakon desetljeća osjetio miris zemlje koju je sanjao svake noći na Golom otoku.
— Došli smo doma, Anice, — rekao je, obujmivši je za ramena. — Ali vidjet ćeš… nije ovo kraj. Rat još dolazi.
Anica je položila glavu na njegovo rame. Znala je da su pred njima opet teški dani. Ali ovaj put — zajedno, u domovini.
Poglavlje IX – Sjene rata
Put prema Međimurju bio je dug i emotivan. Autobus ih je vozio kroz sela i gradove koji su se mijenjali, ali Ivo je u svakoj kući, u svakom dvorištu, prepoznavao slike djetinjstva. Kad je konačno ugledao dimnjake starog rudnika i široku traku Mure, srce mu je udaralo kao onda kada je imao dvadeset godina.
U Murskom Središću sve se činilo mirno, ali iza tihog života krile su se stare rane. Ljudi su izlazili na ulicu čim bi prepoznali povratnike. Neki su ih pozdravljali toplo, drugi šutke, gledajući u pod. Šapat se širio brzo, kao u pedesetima:
— To su Levačićevi. Vratili se iz Amerike.
— Jesu li to oni što su pobjegli preko Mure?
— Ivo, taj je bil na Golom otoku… a vidi ga sad.
Ivo i Anica svratili su do stare kuće Ive Levačića. Krov je bio propao, prozori zabijeni daskama. Njegova majka davno je umrla, braća su otišla trbuhom za kruhom, a kuća je stajala kao nijemi spomenik. Ivo je stao pred prag i spustio ruku na zahrđalu kvaku.
— Evo, Anice… tu je sve počelo.
Ona ga je primila za ruku, a oči su joj zasuzile.
Kasnije su otišli na groblje. Anica je kleknula pred majčin grob, spuštajući cvijeće koje je donijela sa sobom još iz Zagreba. Plakala je tiho, ali Ivo je znao da te suze nisu samo za majku, nego i za izgubljene godine, za njihovu kćerkicu, za sve ono što je moglo biti a nikada nije bilo.
U selu su ih dočekali i znatiželjnici. U krčmi “Kod Mure” neki su rudari, sada već sijedi starci, nazdravljali u njihovu čast.
— Ivek, ti si se vratil kak gospodin! — rekli su, gledajući u njegovu skupu jaknu i čvrsti hod.
— Nisam gospodin, braćo. Samo rudar. Samo više nisam broj.
Ali nije sve bilo toplo. Na trgu su visjeli plakati novih političkih stranaka, a u razgovorima ljudi sve češće se spominjalo: “Napetost raste… vojska se povlači… rat bi mogel doći.”
Posljednje poglavlje starog neprijateljstva
Tog popodneva, dok su šetali prema rijeci, ugledali su čovjeka na klupi pred kućom. Bio je pogrbljen, sijed, u očima mutan pogled. Bio je to Petar Farkaš.
Kad je vidio Anicu, uspravio se, ruke su mu zadrhtale.
— Ti… vratila si se, kćeri… — promuklo je izustio.
Anica je stajala nijema, suze su joj navirale. Ivo je stao pokraj nje, ponosno, ali mirno.
— Vratili smo se, gospodine Farkaš. Domovina je opet naša.
Stari direktor, nekada okorjeli komunist, sada je bio samo starac pred smrću. Spustio je pogled, a glas mu je bio tiši od šapata:
— Oprostite… ako možete…
Anica je kleknula kraj njega i primila ga za ruku. U tom trenutku svi tereti prošlosti – Goli otok, sramota, bijeg – stajali su pred njima. A iza leđa Mura je tiho tekla, kao da sve nosi sa sobom.
Poglavlje X – Prva granata
Ljeto 1991. u Murskom Središću bilo je vruće i sparno. Na prvu, činilo se da selo živi kao uvijek: djeca su se igrala uz Muru, starci pričali pred kućama, a krčma je navečer bila puna kao i novootvoreni kafići. Ali u razgovorima, u tihim šaptima, osjećala se napetost.
Na oglasnim pločama visjeli su novi plakati: “Za suverenu i samostalnu Hrvatsku”. Mladići su odlazili u Čakovec, pridruživali se Zboru narodne garde, vraćali se s puškama i maskirnim uniformama. Neki su se još uvijek bojali glasno reći da dolazi rat, ali svi su to znali.
Ivo i Anica su to gledali s prozora stare kuće koju su počeli obnavljati.
— Vidiš, Anice, opet povijest lupa na naša vrata, — rekao je Ivo, gledajući mladiće s puškama na ramenu.
— A mislila sam da smo se vratili u mir… — šapnula je ona, stisnuvši krunicu u ruci.
U krčmi
Jedne večeri, dok su sjedili u krčmi “Kod Mure”, stigla je vijest.
— Granata je pala kod Vukovara, — netko je rekao. — Kažu, bit će još gore.
Nastala je tišina. Nitko više nije pio vino s veseljem. Svi su gledali u stolove ili u pod, kao da se boje izgovoriti ono što je visjelo u zraku: rat je došao.
Povratak starog straha
Te noći, Ivo nije mogao spavati. Sjedio je uz prozor i gledao u rijeku. Bura mu je raznosila misli, a negdje u dubini osjetio je isti onaj strah iz pedesetih — kad je znao da svaka riječ može značiti tamnicu.
Anica se probudila i prišla mu.
— Ivek, čemu gledaš?
— Granata. Jedna granata i sve se promijeni. Sjećaš se, Anice, mi smo pobegli od nepravde. Sad se pitam — jesmo li se vratili u novi pakao?
Ona ga je zagrlila s leđa i naslonila glavu na njegovo rame.
— Gdje god da idemo, pakao ide za nama. Ali sada imamo domovinu. I dok god smo zajedno, to je ono što vrijedi.
Ivo je stisnuo njezine ruke. U sebi je znao: ako dođe rat, on neće stajati po strani. Bio je star, ali u njemu još uvijek je gorjelo srce rudara, zatvorenika, emigranta i povratnika. Srce koje se nikada nije predalo.
Poglavlje XI – Kolona pred Murskim Središćem
Lipanj 1991. bio je vruć, težak i nemiran. Vijesti su govorile o “ratu u Sloveniji”, oklopnim jedinicama JNA koje prelaze granicu i pucaju na civile. A onda je jednoga jutra stigla vijest: iz Varaždina je krenula velika oklopna kolona JNA prema Sloveniji.
Glavna cesta u Murskom Središću ubrzo se ispunila ljudima. Nisu to bili vojnici, nego obični ljudi: bivši rudari, poljoprivrednici, radnici, starci. Došli su svi s golim rukama. Netko je parkirao auto nasred ceste, drugi legao na cestu. Ljudi su se držali zajedno, stvorili živi zid.
Ivo je stajao u gomili, osjetio je déjà vu. Sjetio se milicije pedesetih, suđenja, logora. Ali sada nije bio sam. Sada su cijelo selo i cijela Hrvatska stajali uz njega.
— Ovaj put nećemo šutjeti, — rekao je naglas. — Ovaj put se ne damo.
Zavijala je sirena. Kolona je dolazila. Tenkovi i transporteri JNA tutnjali su cestom, gusjenice su podizale prašinu. Na kupolama su sjedili mladi vojnici, uplašeni, neki jedva dvadesetogodišnjaci.
Kad je prvi tenk zastao pred gomilom, zapovjednik je iskočio i viknuo:
— Razmaknite se! Ovo je vojska Jugoslavije!
Ali nitko se nije maknuo. Ljudi su stajali čvrsto. Žene su vrištale:
— Ovo je naša zemlja! Nećete preko Mure!
— Idite doma!
Jedna baka podigla je krunicu u zrak. Mladići iz sela donijeli su hrvatske zastave, još uvijek neslužbene, s grbom bez zvijezde. Zastave su vijorile pred tenkovima.
Zapovjednik je prijetio, ali vojnici su samo gledali, blijedi i zbunjeni. Nisu imali snage krenuti preko vlastitog naroda.
Kolona je satima stajala u mjestu. Na kraju, pred bijesom i odlučnošću naroda, povukla se natrag prema Varaždinu.
Kad je posljednji transporter nestao iza zavoja, selo je eruptiralo od uzvika i suza. Ljudi su grlili jedni druge, dizali zastave, pjevali himnu.
Ivo je stajao sa suzama u očima.
— Anice, — rekao je, — ovo je ono što smo čekali cijeli život. Hrvatska više nikad neće biti šutljiva.
Anica ga je zagrlila, a Mura je tekla mirno, kao svjedok da je mali narod stao pred tenkove – i nije se pomaknuo.
(nastaviti će se)