Sjedim tužan i melankoličan u svom sobičku na zagrebačkoj Trešnjevci. Iva mi se nije javila i to me potpuno shrvalo. Oko bacam na zid ukrašen posterima Matuze Branka. Na jednom od postera nalazi se nasmiješeni Branko s visoko podignutim peharom iznad glave, osvojenog 1962. godine. NK Rudar je igrao finale ondašnje inačice lige prvaka, sa Real Madridom. Rezultat je bio 7 : 0, a sve pogotke je postigao Brane. Zabio je on tog dana ukupno 12 golova, ali mu je pet golova poništeno iz čisto političkih razloga. Reagirao je španjolski princ i budući kralj, unuk Alfonsa XIII. te sin Ivana Burbonskog, grofa Barcelonskog i Maríje de las Mercedes de Borbón y Orleans, princeze Obiju Sicilija – Ivan Karlo, kao i Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde Salgado Pardo, poznatiji kao Generalisimo Francisco Franco, skraćeno Franco. Tri puta je Brane progurao loptu kroz noge velikom Ferencu Puškašu i do delirija doveo navijače Rudara na tribinama amsterdamskog stadiona. Bili su to dani ponosa i slave našeg gradića, koji je, osim po ovom sportskom rezultatu, poznat i kao grad samo 7 km udaljen od Svetog Martina na Muri.
No, nikakvi sportski uspjesi mojih sugrađana ne mogu sprati tugu s moje duše zbog Ivinog ignoriranja moje persone. Još jednom te molim, Iva, javi se, ako treba ponizi se preda mnom, samo se javi!
U svom tom jadu i misli su mi konfuzne. Vraćaju me u davnu prošlost kad mi je otac, kao petnaestogodišnjaku, rekao: – Sinek, s tebe ne bu nikaj. Viš, škola ti nejde. Imaš petnajst let a samo četiri razrede si zdural. Za košarkaša si premali, a nogometaš ne buš jer nemaš talenta nit bistroće v glavi za loptu dodati. Ti nogomet ni samo bežanje po travi, sinek. Za tvoje kapacitete ti sam dvije stvari preostaju, sinek, a to su lopata ili komunizam. Z lopatom te niš dobrega ne čeka, al ako odeš v komuniste, mogel bi lejpo živeti. Tu ti ne treba nikakova pamet, glavno je meti širom oči otprte i tu i tam mašti dati na volju.
Tatini savjeti uvijek su imale efekta. Komunist sam postao nakon jedne kraće sjedeljke u susjedovom poljskom wc-u. Na lijevom zidu tog uskog prostora, tik iznad krpene vrećice, popunjene, na kvadratiće rezanim novinskim papirom, nalazila se, finim pastelnim bojama išarana – američka zastava. Trebalo je ispod crteža samo dodati – ŽIVIO KAPITALIZAM – , što sam i učinio odlomljenim djelićem crijepa, potegnuti dva, tri puta oštrim papirom, skočiti u hlače i pravac milicijska stanica. Dobro djelo je učinjeno. Dvije godine je susjed bio na državnom trošku, odmarao se od silnog posla na svom poljoprivrednom gospodarstvu, nije se brigao oko plaćanja računa i podizanja djece. Sjećam se da je bio pomalo ljut kad je izašao iz Nove Gradiške, a kako i ne bi kad mu tamo baš ništa nije falilo.
Ponosan na svoj herojski i nadasve ljudski čin, nisam se ustručavao i dalje pomagati svojim prijateljima, susjedima i rođacima. Postao sam pravi komunista, a mjerilo je bilo upravo to: kako ljudima omogućiti što bezbrižniji život, život u kojem svi dobivaju iste korice kruha, istu čašu vode, istu porciju…svega.
Svoje udarničke misli opet prekidam razmišljanjem o Ivi. Potpuno me ignorira. Javila se u Muralistu a ni spomenula me nije. Ne želi se sjećati naših dana provedenih na vrućem, prašnjavom tavanu njezine tete, gdje smo vodili ljubav ispod obješenih šunki i suhih kobasica. Zaboravila je naše male igrice u kukuruzu gazde Leksija, u blizini njezine kuće. Kad je naišao gazda Leksi, ljut zbog dobre kvadrature izvaljanog kukuruzišta, ganjao nas je gole po tom kukuruzu i dok bi Iva lomila stabljike te biljke u gornjem dijelu, a ja trčeći iza nje, kao pravi džentlmen, lomio sam ih gol golcat u visini svojih kukova. Tako su stabljike prošle s dva otvorena prijeloma i tek je nakon tri sezone gazda Leksi shvatio kako je bolje ostaviti nas na miru jer je na taj način šteta bila manja nego kad nas ganja s puškom napunjenom biberom i solju.
Ukoliko mi se Iva ne javi, prestat ću se i ja javljati. Još tužniji nego na početku priče, navlačim na sebe stari ofucani sako. Na njegovoj lijevoj strani iznad džepa, nalazi se bedž s likom mog heroja Branka Matuze gdje postiže glamurozan gol sa 60 metara Sepp Mayeru. Kroz noge, dakako.
Vaš razočarani Pero Ščegetavček.
