Uvijek treba naći vremena za svoje učitelje iz osnovne škole jer oni su jedni od prvih koji nas uče o životu uz naše roditelje, uče nas o odrastanju i kako se treba izboriti za sebe i biti poštena osoba. Razgovarala sam sa svojom nekadašnjom razrednicom Sonjom Vršić koja je mnogo utjecala na to da zavolim čitanje knjiga i pisanje pjesama, a čak sam zavoljela i gramatiku. Profesorica hrvatskog jezika Sonja Vršić iz Murskog Središća vrlo je aktivna u životu grada i županije te je predsjednica Planinarskog društva Bundek s kojim je zaista do sada puno proputovala.
Profesorica ste hrvatskog jezika, a volite i sportske aktivnosti. Što vas je potaknulo na to?
Kao dijete sam imala zdravstvenih poteškoća pa nisam smjela izvoditi sve vježbe na tjelesnom u školi, ali sam voljela trčati te sam već u osnovnoj, a kasnije i u srednjoj školi postizala dobre rezultate. Prioritet mi je bio ipak pisanje poezije te sam već od malena obožavala pisati pjesme i za to dobivala nagrade. U trećem i četvrtom razredu prvo sam se usmjerila na njemački jezik, ali sam ipak uvidjela da bi mi za studije bolje ležao hrvatski. Otišla sam u Zagreb na Filozofski fakultet na prijemni, upisala kroatistiku i evo završila, već se ni ne sjećam koje godine, vrijeme prebrzo leti.
Koje ideje provodite da bi se djeca više kretala i vodila zdrav život?
Svaki učitelj je primjer djeci, npr. ako učitelj govori učenicima da ne puše, a on sam puši, znači da nije iskren i ne daje dobar uzor. Mene svi učenici naše škole znaju po tome što volim planinariti i imamo planinarsku sekciju u školi koja se zove „Zvireki“ i u kojoj učenici stječu znanja o prirodi, geografiji i upoznaju svijet planinarstva.
S gledališta jedne osobe koja radi u prosvjeti, mislite li da se školski sustav promijenio u odnosu kad ste počeli raditi?
Naše školstvo u velikoj mjeri stagnira, ne prati slijed tehnološkog razvoja. Ne znam koliko će sad tu ići kurikularna reforma, ali smatram da bismo morali biti u trendu sa suvremenim kretanjima.
Smatrate li da se premalo radi s darovitim učenicima?
Primjećuje i osjeća se da se s njima premalo radi. Darovitim učenicima treba napraviti kompletan novi pristup. U našoj školi u Murskom Središću svake se godine organizira „Naš mali kaj“ te tu uključujemo darovite učenike u različiti niz radionica vezanih uz medijsku kulturu i tako povezujemo literarno stvaralaštvo na kajkavskom narječju s novim tehnologijama.
Uključuju li se u Planinarsko društvo Bundek jednako stariji i mlađi?
Imamo članove svih dobnih skupina, jedni su već članovi od prvog dana rođenja. Izleti se prilagođavaju članovima, postoje alternative za one koji mogu jače i brže hodati te za one koji su stariji, a radimo izlete i za dječju dob. Radimo alternativu za sve članove, jedni idu do vrha, oni koji su malo fizički jači, a drugi oko jezera i na kraju smo svi zadovoljni, složni i sretni što je i cilj našeg društva.
Koje su vam se planinarske pustolovine urezale najviše u pamćenje?
Svaka planina je posebna, njoj se treba pokloniti i prigrliti, postoji taj neki kontakt između planinara i planine. Nije važno doći do vrha, važan je put do cilja! Prošla sam sve planine u Hrvatskoj te boravila u Rumunjskoj, Češkoj, Bugarskoj, a najviše mi se urezalo to što sam dva puta bila u Nepalu.
(Ivana Radiković, foto: arhiva Sonje Vršić)
