U nedjelju 12. studenoga Pjevački zbor Župe sveti Juraj u Trnju svečano je obilježio 60 godina svog neprekidnog i organiziranog djelovanja. Proslavu i slavljenički nastup svojim je dolaskom uveličao varaždinski biskup, mons. Josip Mrzljak, koji je tim povodom i predvodio svečano misno slavlje.
Iako tradicija crkvenog pjevanja, u ovom slikovitom međimurskom mjestu u sastavu općine Donji Kraljevec, postoji mnogo duže, mješoviti četveroglasni pjevački zbor organizirano je počeo djelovati s prijelaza 1956. na 1957. godinu zahvaljujući tadašnjem župniku, vlč. Blažu Horvatu, i prvom kantoru Vladimiru Sinkoviću. Gospodin Sinković svjedok je tog vremena, no zbog bolesti su mu nažalost ograničene mogućnosti i aktivnosti. Usprkos tome, zbor ima sasvim dovoljno upornih i kvalitetnih pjevača. Primjerice, mještanka Đurđa Čavlek u zboru pjeva već 32 godine.
– Prije udaje sam također pjevala i to u staroj župi u Draškovcu gdje sam odrasla. Voljela sam odmalena pjevati, otac mi je također pjevao, i na poticaj tadašnjeg župnika našla sam se u zboru. Danas jasno ne mogu više bez toga. Pjesme posvećene Bogu daju mi snagu i uživam u tome – kaže gospođa Đurđa.
Brojna gostovanja i priznanja
Probe zbora su jednom tjedno, a po potrebi, uoči nastupa i priredbi, i češće. Pjevaju na tri nedjeljne mise. Na dvije u župnoj crkvi te jednoj u filijali, u susjednom Hodošanu. U župi imaju devet proštenja, za koja također imaju posebne nastupe. Od koncerata izdvajaju gostovanja u Lepoglavi, Velikoj Mlaki, Koprivnici, Prelogu, na Festivalu svete Cecilije u varaždinskoj katedrali, Petrijancu, Lendavi, Budimpešti, itd. Ponosni su na koncert za “Marijine obroke” koji organiziraju jednom godišnje u župnoj crkvi i na koji pozivaju susjedne zborove. Priznanjima i zahvalnicama ispunjen je zid u Društvenom domu nedaleko župne crkve. Kažu u šali kako ih ima još, samo ne stanu sve na zid.
Zbor vodi kantor Nenad Glavak. U zboru je 20 godina, a od 2000. godine na njegovu je čelu. Po zanimanju kuhar, glazbom se bavi amaterski. No, svojim odnosom prema glazbi, pravi je profesionalac i primjer drugima. Kao što šef kuhinje traži savršenstvo u svojoj kuhinji, tako i Nenad kao zborovođa traži isto od svojih pjevača. I ne zadovoljava se s ničim manjim od toga. Pravi je entuzijast, kažu pjevači, a svojim savjetom i iskustvom svakom je od velike pomoći.
– Moram biti iskren i reći kako sam doista zadovoljan angažmanom, trudom i izvedbom svojih pjevača. U šali im znam reći da ćemo tako dugo vježbati dok sve ne bude onako kako treba biti – kaže kroz smijeh Nenad.
Dril do savršenstva
– Nenad je nešto posebno. On živi za našu glazbu i pjesme. Traži kvalitetne pjesme, trudi se prevesti ih s talijanskog jezika i drila nas do savršenstva. Imamo sreće da on živi s glazbom. Za svaku misu pripremi listić i note, zaista si da truda. Uz svoj posao, pitamo se ponekad kada ide spavati. On je zaslužan da ovako dobro pjevamo. Amateri smo, a on nas uči da budemo i više od toga i zvučimo super. Maestro Anđelko Igrec, čija riječ znači nešto u glazbenim krugovima, rekao je da kvalitetom odskačemo te da smo jedan od najkvalitetnijih zborova u Varaždinskoj biskupiji – kažu ponosno zboraši.
A do savršenstva je težak i trnovit put, baš kao i naziv njihova pitomog mjesta. Jer repertoar zbora nije nimalo jednostavan. Najmanje tisuću pjesama prošlo je kroz ruke i grla ovih dobrih ljudi. Ipak, jednu skladbu posebno izdvajaju.
– Najdraža pjesma nam je “Vjerujem u te”. To je naša himna. S njome smo zarazili ne samo župu, već i dekanat, pa i cijelu biskupiju – kažu u glas.
Hrana za dušu
Od svih današnjih članova župnog zbora gospođa Jelena Kivač ima najduži staž. U zboru pjeva, naime, bez prekida pune 52 godine.
– Uključila sam se u crkveno pjevanje uoči svoje prve pričesti. Bivši župnik je odabrao nas dvanaest djevojčica koje smo pjevale na misi s odraslima. Pošto mi je i mama bila zborašica, gurala me i poticala, a isto su radile i ostale žene u zboru. Tako sam zavoljela pjevanje. Što me privuklo? Najprije znatiželja, a onda i ljepota pjevanja na misi. Naravno, i dobro društvo je imalo svoju ulogu – kaže gospođa Jelena.
Josip Recek najkraće je u zboru. Tek nekoliko godina, ali dovoljno da mu se crkvena glazba zavuče duboko pod kožu.
– Volim glazbu, zapravo sve vrste glazbe, pa tako i duhovnu, a iskreno, u crkveni zbor privukao me moj sin koji pjeva u zboru još od svoje sedme godine. U zboru pjeva i njegova baka, pa je u jednom trenutku u crkvi pjevala gotovo čitava obitelj, ali kasnije su poslovne obaveze prorijedile sastav. Uživam u pjevanju, tu sam se našao. Osim duhovne nadogradnje, ovo je jedan ispušni ventil, čovjek se oslobodi od stresa. Hrana je to za dušu – kaže Josip.
Dolazak pastira – blagoslov
Bez podrške župnika, kažu zboraši, ne bi bili tu gdje jesu. Sretni su s njime, a kao nagradu za njihov predan rad, između ostaloga, svake ih godine vodi na izlet. Uz to, župa je 2013. godine podržala i izdala “Svetođursku pjesmaricu” kantora Vladimira Sinkovića u kojoj se nalaze neke od najljepših pjesama koje zbor izvodi. Vlč. Darko Kelemenić blagoslovljen je dolaskom varaždinskog biskupa na proslavu velikog jubileja.
– Kada otac biskup dolazi u ovakvu malu sredinu, to nam znači jedan veliki blagoslov i istovremeno potvrdu onoga što zboraši rade. Ja im mogu zahvaliti puno puta na onome što rade, ali vjerujem da je posebno i njima kada im naš pastir osobno dođe zahvaliti – dodaje vlč. Darko.
Mještanin Božidar Kolarić u zboru je od daleke 1980. godine.
– Svi moji u obitelji, roditelji, djedovi i bake, imali su dobar sluh i smisao za glazbu, pa vjerujem da sam od njih naslijedio nešto od toga. Učitelj glazbenog odgoja me povukao u zbor i animirao za pjevanje, a po povratku iz vojske me tadašnji kantor Vladimir pozvao u zbor, budući da sam redovito bio na svetoj misi, pa me viđao u crkvi. Kao mladiću, sjećam se, misa mi je bila ‘gola’ bez pjevanja, pa sam se šmucal oko pjevača i kantora cijelo vrijeme. Na kantorov poziv došao sam u zbor 1980. godine. Jednostavno naviknuo sam se i zavolio pjevanje. Cijeli život mi je povezan s pjevanjem. Crkveno pjevanje me spojilo i sa suprugom, koja je također, još otkako je bila djevojčica, pjevala u zboru – kaže kroz smijeh gospodin Božo.
Ne ide bez glazbe
Njegova susjeda Štefanija Borović, iako među mlađima u zboru, ima dugačak staž. Zboru se priključila, naime, kao djevojčica od 12 godina.
– Još u petom razredu osnovne škole počela sam pjevati. Nije me ništa posebno privuklo, nisam ni znala za zbor, već je bivši župnik, pokojni vlč. Blaž Horvat, u susjednom Palinovcu na vjeronauku rekao meni i mojim prijateljicama da smo odabrane i da dođemo na pjevanje. U šali volim reći kako sam se po direktivi priključila crkvenom zboru. U starom farofu smo imali probe pjevanja jednom tjedno navečer, a s time sam nastavila i u srednjoj školi. Nakon toliko godina više se ne bih mogla zamisliti da ne pjevam u zboru. Kao malena djevojčica mami sam govorila da ću biti pjevačica. Danas pjevam Bogu, što je najbolje i najljepše pjevanje – iskreno priznaje Štefanija.
Goran Damjanić
fotografije: Martina Kivač i arhiva
