Porcijunkolovo je svakako najveća manifestacija u Međimurju koju u tjedan dana posjeti i do 100 tisuća ljudi, dakle skoro svaki Međimurac. Organizacija je uglavnom dobra uz konstantne primjedbe i kritike koje se ponavljaju svake godine i o čemu smo već pisali, no ako to zanemarimo ona ipak svim posjetiteljima pruža izvanredan ugođaj i atmosferu, jer da nije tako ne bi je ljudi masovno posjećivali.
Vrhunac Porcijunkulovog događa se svakog dana u večernjim i noćnim satima kada se u Čakovcu skupi na tisuće Međimuraca i drugih gostiju pogotovo onih stranih, a većina zbog koncerata koji se održavaju u isušenom jezeru starog grada Zrinskih, za razliku od prošlih godina kada su bili u samom centru grada. Ovo je odličan potez organizatora jer se sada glavni trg oslobodio pa je na njemu veliki šator sa štandovima domaćih proizvoda, uglavnom raznih OPG-ova. Drugi štandovi nalaze se u kilometarskoj koloni s jedne i druge strane glavne ulice i tu nema čega nema. Zastupljeni su svi koji nešto proizvode, uglavnom obrtnici i mali privrednici.
Gužve su očekivane i njima nitko nije iznenađen pa obilazak svih izlagača može potrajati i sat vremena jer je moguća brzina kretanja ona malo bržeg puža. No u tome svi uživaju, a najviše prodavači languša, brze hrane i ostalih delicija pred čijim štandovima nastaje red i od nekoliko desetaka metara jer baš svi žele nešto probati.
Ugostitelji su okupirali čitav raspoloživ prostor, a i to se pokazalo nedostatnim jer su sva mjesta popunjena pa je doći do slobodnog stola ravno zgoditku na lutriji. I to bez obzira na cijene koje su za ovu priliku povećane, pa kava stoji 10, a sok 15 kuna što nije pretjerano ako to usporedimo s onima na Jadranu gdje su i nekoliko puta veće. Ipak većina ima primjedbe zbog ovih dviju kuna koje bi ionako ostavili kao napojnicu, ne zbog dvije kune nego zbog osjećaja da ih se i na ovaj način malo „guli“.
A sada se vratimo glavnom jučerašnjem događaju, koncertu možda najveće hrvatske pop-rock grupe. Okupili su se krajem sedamdesetih godina (1976./77.) prošlog stoljeća u zagrebačkoj Dubravi u vrijeme najveće ofenzive punka, pa su i oni na početku bili žestoki punkeri s prikrivenim tekstovima u kojima su kritizirali tadašnje društveno uređenje, jer otvoreno i javno to se nije smjelo. Nakon te faze postaju rockeri što se i osjetilo u riječima i ritmu, stvaraju niz nezaboravnih balada od kojih je ona „Mojoj majci“ postala himna u vrijeme početka borbe za samostalnost i nezavisnost Hrvatske.
Houra je prvo pjesmu nazvao „Ruža hrvatska“ no zbog tada još jugoslavenskog režima morao je naslov promijeniti u „Mojoj majci“. Prljavo kazalište dalo je veliko doprinos u Domovinskom ratu što im nitko ne može osporiti, a nakon njega prelaze u pop vode te su im pjesme sladunjave, s manje žestine, no i kao takve postaju hitovi.
Na jučerašnjem koncertu okupili su nekoliko tisuća ljudi, možda i 10, da ne nagađamo, a u tom sastavu bilo je najviše onih srednje generacije, ali i mnogo mladih. Međimurski portali objavili su o tome uglavnom klišeizirane tekstove poput „oduševili“, „rasplesali sve generacije“, „fantastična svirka“, „dali sve od sebe“, „raspametili Međimurce“ i dr. no mi se s tim ne bi mogli složiti.
Prljavo kazalište odradilo je jedan rutinski koncert, ni bolji ni lošiji od zadnjih njihovih nastupa. Osim šizika u prvim redovima većina publike stajala je na mjestu kojeg puno nisu ni imali, te je slušala i gledala, iako se na njihovim licima vidjelo da u tome zaista uživaju.
Svirka je bila dobra, a u nešto više od dva sata „prljavci“ su odsvirali presjek svog repertoara koji je činio hit za hitom. Možda su prvi sat i bili malo dosadni s baladama koje su redali jednu za dugom, uz koji povremeni „brzak“ no u drugom dijelu nastupa pokazali su da u njima još ima snage, energije pa i želje da budu kao nekad, što na žalost nikada neće biti. Sve u svemu hvala kazalištu na solidnom nastupu i podsjećanju na neka „stara dobra vremena“.
(rt, foto Tin Tomanić)
