Jučer je u zagrebačkom Jaaz caffe Forum koncert održao pijanist iz Murskog Središća Maksim Alex Kaljakin. Prostor je bio ispunjen do posljednjeg mjesta i svi prisutni uživali su u svirci Maksima koji je izvodio vlastite, ali i skladbe poznatih svjetskih klasika. Ni središćanci nisu nedostajali na ovom događaju te mu je prisustvovala mala, ali vjerna ekipa prijatelja i obitelji.
Nakon vrlo uspješnog nastupa svi zajedno nastavili su druženje u ugodnom ambijentu Foruma.
Maksim je studirao piano na Muzičkoj akademiji u Zagrebu ali je studij prekinuo zbog nedostatka financijskih sredstava. Život i moguće školovanje nastaviti će u Londonu i poput mnogih mladih i talentiranih ljudi krenuti „trbuhom za kruhom“. Sretno mu bilo !
A evo što kaže Maksim:
„Školovao sam se u Varaždinu, u klasi profesorice Olimpije Vojvode, u Zagrebu sam nastavio studij u klasi profesora Veljka Glodića. Nakon dvogodišnjeg studija prekinuo sam školovanje zbog financijskih poteškoća pa nisam bio u mogućnosti usavršiti svoje zvanje. Tada sam ostao još godinu dana u Zagrebu samo da ne moram doma i u nadi da budem uštedio za faks. Cimeri su mi pobjegli iz stana i morao sam platit sav novac koji sam uštedio za stan koji oni nisu plaćali već neko vrijeme. Morao sam se vratiti doma gdje sam boravio godinu dana u potrazi za bilo kakvim poslom, ali naravno bez sreće jer svi traže iskustvo u radu. Nakon niza gadnih situacija s familijom spakirao sam kofere i doslovno s 10 kn u novčaniku i torbom punom stvari odselio iz kuće u kojoj sam odrastao, ali koju nikad nisam smatrao svojim domom jer moja obitelj mene i moju majku nikad nije prihvaćala kao svoje jer smo mi rusi. I takav jadan sam otišao u Zagreb jer je to jedino mjesto za koje sam smatrao da bi mogao najprije naći posao i privremeni smještaj. U tom periodu sam shvatio ko su mi prijatelji, a ko ne. Selio sam se okolo kod svojih poznanika iz studentskih i srednjoškolskih dana, tražio posao koji sam i našao. Kroz tjedan dana u Zagrebu ja sam imao posao u dostavi. Ništa posebno, ali i to je bio neki početak. Kako su stizale plaće tako sam ja postajao ambiciozniji i željan boljeg. U kratkom periodu sam dao otkaz, ali sam već iznajmljivao stan i imao sam svoj krov nad glavom. Nakon par tjedana zaposlio sam se u kafiću u kojem sam ostao do sada. I tako je prošlo već više od godinu i pol dana od mojeg doslovno izgona, ali sam sretan. Vjerojatno po prvi put u životu. Živim skromno, sa svojom curom. Imamo sve kaj nam treba. Guštamo koliko možemo, samostalni smo i znamo što nam treba. Cijeli život sam se osjećao kao stranac u Hrvatskoj i uvijek sam htio putovati i otići odavde, vidjeti svijeta, iskusiti stvari na svojoj koži i konačno sam došao do zaključka da moj život ovdje više nema previše smisla. Studij u Zagrebu nisam nastavio jer radim 250 sati mjesečno. Financirati me niko ne želi, ambicije su tu, kreativnost je tu te želja i volja da se bavim s onim za što sam stvoren.
Na kraju samo riješili da odemo, ide i cura sa mnom. Odlučili smo se za London. Uštedjeli smo nešto sitno za početak. Smještaj imamo za neki start i idemo jednostavno trbuhom za kruhom.“
(R. Tomanić, foto Tin Tomanić)
