Susreti uz knjigu „Izlet u središte Zemlje“ povezali su čitanje, maštu i suosjećanje, ali i otvorili važno pitanje: zašto bi djeca čekala da odrastu kako bi počela pisati?
Za putovanje u središte Zemlje ponekad je dovoljan običan tepih. Za početak vlastite priče može biti dovoljna jedna neobična zamisao. Upravo su takve mogućnosti bile u središtu književnih susreta Gorkića Taradija s učenicima OŠ Petar Zrinski Šenkovec u Knjižnici i čitaonici Šenkovec.
U povodu Mjeseca hrvatske knjige, 26. i 28. listopada 2026., s autorom su se družili učenici četvrtih i trećih razreda. Kako knjižnica opisuje u svojem osvrtu na gostovanja, predstavljanje je brzo preraslo u živahno zamišljeno istraživanje podzemlja. Učenici su se u školu vratili i sa zadatkom: napisati sastavak „Stribor, Lada i ja“ te u priči istražiti stijene, minerale i vulkane.
Taradijeva knjiga „Izlet u središte Zemlje“ prati djeda i unučad, Ladu i Stribora, na putovanju koje počinje u sasvim običnom domu. Kišni dan i dosada, uz knjigu Julesa Vernea i malo mašte, postaju prilika za pustolovinu. Poznati prostor dobiva nove mogućnosti, a tepih postaje početak puta u nepoznato.
Takva je priča dobar povod da se djeci približi čitanje, ali i da ih se potakne na vlastito stvaranje. Jer nakon pitanja kamo mogu otputovati likovi iz knjige, prirodno dolazi i sljedeće: kamo bi ih odveo netko od njihovih čitatelja?
Susret s učenicima drugog razreda 11. studenog 2026. zato je u središte stavio pitanje: „Tko sve može biti pisac?“ Mora li pisac biti odrasla osoba? Mora li znati sve riječi? Mora li najprije završiti školu ili može početi već sada, s onime što zna, vidi, osjeća i zamišlja?
Posebno mjesto u programu dobila je pjesma „Dan i noć“ Gite Radiković. Njezina je autorica u vrijeme pisanja bila učenica drugog razreda upravo OŠ Petar Zrinski Šenkovec. Primjer iz njihove škole djeci približava mogućnost da i sama postanu autori: pjesma ne mora nastati negdje daleko, za radnim stolom poznatog književnika. Može nastati i u bilježnici nekoga njihove dobi.
Time se mijenja i pogled na knjigu. Ona više nije samo nešto što odrasli napišu, a djeca čitaju. Postaje poziv da se i sami okušaju u slaganju riječi, osmišljavanju likova i izmišljanju dogodovština.
Program za najmlađe povezao je predstavljanje knjige s jednostavnim poticajem: „A što ako…?“ Što ako pas progovori? Što ako se tenisice noću same šeću? Što ako u školskoj torbi stanuje zmaj? Svako takvo pitanje može otvoriti novu priču, a sljedeće — „Što se onda dogodilo?“ — pomoći da ona raste.
Za prvi pokušaj ne treba odmah ispisati deset stranica. Dovoljno je zamisliti tko je glavni lik, gdje se nalazi i kakvo ga je iznenađenje dočekalo. Jedna rečenica može dobiti nastavak sutra, a nekoliko naizgled nepovezanih ideja s vremenom postati pustolovina koju će netko drugi poželjeti pročitati.
Uz maštu, zajednička nit susreta bila je i pažnja prema drugima. Pitanje „Jesi dobro?“, koje knjižnica posebno ističe u svojem osvrtu, povezuje svijet knjige sa svakodnevicom. Iza nečijeg neobičnog izgleda ili ponašanja može se skrivati strah, tuga ili potreba za prijateljstvom. Primijetiti to važno je i među likovima u priči i među ljudima oko nas.
Poticanje djece da se izraze nastavak je Taradijeva rada u Udruzi Mlada pera, čiji je pokretač i predsjednik. Prostor za dječje priče, pjesme i prve objavljene radove počinje upravo ohrabrenjem da njihove zamisli vrijedi zapisati.
Susreti u Šenkovcu tako povezuju dva jednako vrijedna iskustva: uživanje u tuđoj priči i hrabrost da se započne vlastita. Netko će nakon knjige poželjeti doznati više o vulkanima, netko nastaviti pustolovinu Lade i Stribora, a netko prvi put zapisati ideju koju dosad nije nikome ispričao.
I za taj prvi korak ne mora čekati da odraste.
Priča ne mora prvo biti savršena. Prvo mora postojati.
