Dok jedni pitaju zašto braniteljske udruge šute, drugi im zamjeraju kada javno progovore. Je li problem u šutnji ili u temama o kojima govore?
U posljednje vrijeme sve češće možemo čuti pitanje: „Zašto braniteljske udruge šute?”
To se pitanje postavlja nakon političkih događaja, društvenih prijepora, spornih odluka institucija, ekoloških problema ili javnih nastupa pojedinaca. Nerijetko ga postavljaju mediji, političari i različite interesne skupine.
No jednako je zanimljivo primijetiti da se braniteljske udruge često kritizira upravo onda kada odluče progovoriti.
Tada se postavlja drugo pitanje:
„Zašto se miješaju u politiku?”
U tome leži jedno od zanimljivijih društvenih proturječja današnje Hrvatske.
Dok šute, proziva ih se zbog šutnje. Kada progovore, zamjera im se što govore.
U čemu je zapravo problem?
Čini se da problem nije u tome govore li braniteljske udruge ili ne govore.
Puno češće problem postaje tema o kojoj govore.
Nema gotovo nikakvih prigovora kada se braniteljske udruge bave obljetnicama, komemoracijama, njegovanjem uspomene na Domovinski rat i očuvanjem vrijednosti zbog kojih su nastale.
Međutim, situacija se često mijenja kada se otvore pitanja rada institucija, korištenja javnog novca, poštivanja zakona, transparentnosti ili jednakog postupanja prema svim građanima i udrugama.
Tada se iznenada počinje propitivati njihova „nadležnost”.
Iskustva s terena
U Međimurskoj županiji zanimljiva je pojava koja se razlikuje od onoga što povremeno možemo vidjeti na nacionalnoj razini.
Dok se u dijelu nacionalnih medija povremeno postavlja pitanje zašto braniteljske udruge šute, na lokalnoj razini takvo pitanje gotovo se nikada ne postavlja.
Naprotiv, kada se otvore teme koje zadiru u rad institucija, raspodjelu javnih sredstava, odnos vlasti prema braniteljskim udrugama ili poštivanje zakonskih propisa, često se može čuti kako bi se braniteljske udruge trebale baviti isključivo „svojim poslom”.
Takav pristup otvara jedno važno pitanje:
Jesu li braniteljske udruge dio civilnoga društva ili nisu?
Ako jesu, tada imaju jednako pravo upozoravati na društvene probleme kao i svaka druga udruga građana.
Moralna obveza ili građansko pravo?
Braniteljske udruge nisu osnovane kako bi bile političke stranke niti kako bi zastupale bilo koju vlast.
Međutim, teško je očekivati da će ljudi koji su sudjelovali u obrani države ostati ravnodušni prema pojavama koje smatraju štetnima za društvo.
To ne znači da moraju reagirati na svaku temu.
To ne znači ni da su uvijek u pravu.
Ali znači da imaju pravo iznijeti svoje mišljenje, upozoriti na problem i postaviti pitanje.
U demokratskom društvu to pravo ne bi smjelo biti sporno.
Tko očekuje reakciju branitelja?
Posebno je zanimljivo pitanje zašto se od braniteljskih udruga često očekuje očitovanje o temama koje nemaju izravne veze s braniteljskim pravima.
Zašto se rijetko postavlja pitanje što o nekom problemu misle sportske, kulturne, umirovljeničke ili druge udruge građana, dok se od braniteljskih udruga očekuje zauzimanje stava?
Možda odgovor leži u činjenici da dio javnosti branitelje i dalje doživljava kao skupinu koja ima određeni moralni autoritet i društvenu odgovornost.
Možda ih dio društva promatra kao glas onih građana koji nisu dio političkih struktura, ali imaju iskustvo, kredibilitet i osjećaj odgovornosti prema zajednici.
Ako je tome tako, tada bi njihov glas trebalo poštovati i kada govori ono što nije ugodno čuti.
Možda je pravo pitanje drukčije
Možda se ne bismo trebali pitati:
„Zašto braniteljske udruge šute?”
Možda bi korisnije bilo pitati:
„Zašto nekima smeta kada braniteljske udruge progovore?”
Jer iskustvo pokazuje da se od braniteljskih udruga često očekuje da podrže određene stavove, ali da ostanu po strani kada postavljaju neugodna pitanja.
A upravo su neugodna pitanja često nužna za zdravo i demokratsko društvo.
U protivnom dolazimo do apsurdne situacije u kojoj su braniteljske udruge krive i kada šute i kada govore.
Tada više nije problem njihov glas.
Problem postaje sadržaj onoga što taj glas govori.
Možda zato pravo pitanje nije zašto braniteljske udruge šute, nego kome smeta kada odluče govoriti.
Željko Tomašić
