Piše: Željko Tomašić
Postoje datumi koji se ne mogu svesti na protokol. Datumi koji nose više od povijesti, više od ceremonije, više od službenog rasporeda. Petog kolovoza Hrvatska ne obilježava samo pobjedu, zahvalnost i branitelje — ona obilježava samu sebe. Svoju slobodu, svoje rane, svoje odluke, svoje ljude. I zato način na koji se taj dan obilježava govori mnogo o tome kakvo smo društvo i koliko poštujemo ono što nas je oblikovalo.
U mnogim sredinama obilježavanje se, nažalost, svede na kratko polaganje vijenca, paljenje svijeće i nekoliko fotografija. Sve je gotovo prije nego što je počelo. Kao da se radi o obavezi koju treba odraditi, a ne o danu koji bi trebao okupiti zajednicu, podsjetiti na vrijednosti i prenijeti istinu mladima. A istina je jednostavna: praznik koji je izboren krvlju ne može se obilježavati rutinski.
Obilježavanje Dana pobjede i Dana hrvatskih branitelja mora imati dušu. Mora imati ljude. Mora imati sadržaj. Mora imati poruku. To nije dan samo za branitelje. To je dan za cijelu Hrvatsku. Za djecu koja uče povijest. Za obitelji koje nose uspomene. Za građane koji žive u slobodi koju nisu morali izboriti. Za mlade koji moraju znati da sloboda nije slučajnost.
Uloga braniteljskih udruga u tome nije da organiziraju protokol. Braniteljske udruge imaju svoju posebnu, emotivnu i povijesnu ulogu: obilazak ratišta, posjet mjestima pogibije suboraca, druženje, čuvanje uspomena, prenošenje istine. To je ono što branitelji nose u sebi i što nitko drugi ne može zamijeniti. Ali organizacija državnog praznika — to je posao institucija. Kao što država organizira Knin, tako bi svaka županija i svaka općina trebala organizirati svoj program: javni, otvoren, sadržajan, dostojanstven.
Jer Dan pobjede nije samo sjećanje. To je lekcija. To je obaveza. To je identitet.
I zato obilježavanje mora biti više od protokola. Mora biti priča. Mora biti zajedništvo. Mora biti trenutak u kojem se vidi da Hrvatska zna što slavi i zašto slavi. Ako se sve svede na svijeću i fotografiju, onda smo zaboravili ono najvažnije: da pobjeda nije bila formalnost, nego žrtva. A žrtva zaslužuje više od rutine.
Možda je vrijeme da se u cijeloj Hrvatskoj počne razmišljati o novom standardu obilježavanja. Ne zato da se netko prozove, nego zato da se pokaže poštovanje. Jer 5. kolovoza nije samo datum. To je dan koji nas podsjeća tko smo bili — i tko bismo trebali biti.