Španovica – zločin pod vodstvom Međimurca koji je trebao biti izbrisan

Španovica je jedno od onih hrvatskih sela čija je sudbina desetljećima bila potisnuta, prešućena ili prikazana kroz ideološki filter. Riječ je o selu koje je, unatoč svojoj gospodarskoj snazi, organiziranosti i većinskom hrvatskom stanovništvu, nakon 1945. praktički nestalo – fizički, demografski i administrativno.

Tko je počinio zločin?

Napad na Španovicu i uništenje sela počinio je Prvi slavonski partizanski odred, pod zapovjedništvom Karla Mrazovića – Gapšara, rođenog Međimurca. Ovaj podatak je povijesno dokumentiran, a dodatnu težinu dobiva činjenica da se danas neki čelnici JL(P)RS-a i dalje pojavljuju na njegovu grobu, polažu cvijeće i pale svijeće, čime se implicitno održava narativ koji ignorira sudbinu Španovice i njezinih stanovnika.

Španovica prije uništenja

Prema dostupnim povijesnim izvorima, Španovica je bila:

  • većinski hrvatsko selo,
  • gospodarski razvijeno,
  • s organiziranom lokalnom zajednicom,
  • s jasnim identitetom i kontinuitetom života.

Upravo zato je njezino uništenje imalo obilježja ciljanog poratnog obračuna, a ne samo ratnog sukoba.

Uništenje sela i poratne mjere

Napadi, paljenja i likvidacije civila bili su dio šire strategije uklanjanja „nepoželjnih“ zajednica. No ono što slijedi nakon 1945. pokazuje da je cilj bio brisanje tragova hrvatskog stanovništva:

  • preostali stanovnici su protjerani,
  • povratak je zabranjen,
  • imovina je proglašena napuštenom,
  • selo je administrativno izbrisano,
  • a kasnije mu je promijenjeno ime i naseljene su druge skupine.

Time je Španovica postala jedan od najjasnijih primjera kako se ideološka osveta pretvara u administrativni nestanak jedne zajednice.

Povijesna šutnja i današnje značenje

Zločin nikada nije dobio pravnu ili političku satisfakciju. Španovica je desetljećima bila izbačena iz javnog diskursa, a njezina sudbina ostala je poznata samo lokalnim obiteljima i rijetkim istraživačima.

Danas, kada hrvatsko društvo još uvijek pokušava uspostaviti zrelu kulturu sjećanja, Španovica je podsjetnik da povijest nije samo popis događaja, nego i popis nepravdi koje čekaju da budu ispravno imenovane.

Razumijevanje ovakvih slučajeva nije poziv na podjele, nego na zrelost: na sposobnost da se suočimo s činjenicama, bez obzira na to kome su politički neugodne.

Španovica nas uči da identitet jedne zajednice može biti izbrisan samo ako se o tome šuti. Zato je važno govoriti – ne radi prošlosti, nego radi budućnosti.

Željko Tomašić