- stoljeće – mitsko razdoblje mira i pravde
Ove godine obilježava se 950 godina od krunidbe kralja Zvonimira (1076.), jednog od posljednjih značajnih hrvatskih kraljeva. Oko njegovog lika isprepliću se povijesni zapisi i različite legende i pripovijesti koje su u svijesti naroda od njegovog doba učinile jedno mitsko razdoblje mira, blagostanja i pravednosti. Zvonimir je okrunjen krunom koju mu je poslao papa Grgur VII., a krunidbena svečanost održala se u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu. Krunu je primio po rukama papinog izaslanika opata Gebizona, a u djelu Collectio canonum koje se do danas čuva u Vatikanskoj knjižnici sačuvana je Zavjernica u kojoj kralj Zvonimir zavjetuje vjernost Papi. On obećava da će „štititi siromahe, udovice i siročad; ukidat će nedopušten brak među rođacima, odredit će zakonito vjenčanje prstenovanjem i blagoslovom svećeničkim, a sklopljeni (brak) neće dati razriješiti. Protivit će se prodavanju ljudi, te će se voljom Božjom pokazati pravedan u svemu, što je u skladu s pravom…”
Zvonimir je imao dobre odnose s Ugrima, s kojima je ratovao u svoje doba kralj Tomislav kad su Ugri tek stigli u Panoniju i prije nego su prihvatili kršćanstvo. Tako je Zvonimir sklopio brak s ugarskom princezom Helenom 1064., čiji brat Gejza I. vlada Ugarskom do 1077., kada vlast preuzima njen drugi brat, Ladislav I. Arpadović. On je zbog svetog načina života i zasluga u širenju kršćanstva kanoniziran 1192. godine. Blagdan mu je 27. lipnja, toga je dana proglašen svetim i prema kronikama, to je dan njegovog rođenja. Od 18. stoljeća njemu je posvećena crkva u Murskom Središću, a zaštitnik je i Zagrebačke nadbiskupije i još nekoliko naselja u Hrvatskoj.
Ladislav se upisao u našu povijest utemeljivši Zagrebačku biskupiju (1094.) i nakratko preuzevši vlast nad Kraljevinom Slavonijom na poziv svoje sestre Helene koja je ostala udovica nakon smrti kralja Zvonimira. Naime, u to vrijeme u europskoj kulturi nakon smrti vladara bio je običaj i pravilo da vlast preuzima prvi zakoniti rođak, a nacionalna svijest nije bila izgrađena u današnjem obliku. Sasvim je razumljivo bilo tada da kraljičin brat i njegovi zakoniti nasljednici imaju pravo na kraljevstvo, pa je Ladislav dočekan od slavonskih plemića bez ikakvog otpora. U Hrvatskoj ga dočekuje nezavidna vjerska situacija koju osobno pokušava riješiti, jer jedina tadašnja biskupska stolica u sjevernoj Hrvatskoj, ona u antičkom biskupskom gradu Sisku bijaše desetljećima prazna. Sjevernim krajevima upravljao je tzv. „hrvatski biskup” sa sjedištem na kraljevskom dvoru u Kninu, a drevni biskupski grad Sisak nalazio se – neposredno poslije Istočnog crkvenog raskola (1054.) – na „ničijoj zemlji” između Bizanta i Pape.
Osnutak Zagrebačke biskupije i njene sjeverne granice
Ladislav, čija je majka bila poljska kneginja i za koga ugarski kroničari pišu „da je u njemu teklo više slavenske nego ugarske krvi” želio se pobrinuti za vjeru naroda i organizirati crkvene jedinice, po uzoru na apostolska prava svog prethodnika, Stjepana Arpadovića koji je u Ugarskoj osnovao 10 biskupija. Hrvatski plemići su ga podržali u tome, pa je odabrao utvrđeni grad Zagreb kao sjedište Kaptola i time sudbonosno odredio status ovog, do tada potpuno nepoznatog gradića na obroncima Medvednice.
Vjerojatno nije očekivao da će na otpor naići kod samoga pape, Urbana VII., naime povijest je zabilježila da papa nije bio baš najsretniji ovom odlukom. Naši povjesničari tvrde da je Papa htio braniti prava Hrvatskog kraljevstva, dok drugi tumači naglašavaju i njegov strah od bizantske odmazde. Papa je, kako tvrde, htio biti oprezan i ne zamjerati se bizantskom caru, nakon crkvenog raskola očekivao je pomirbu i tražio ponovno jedinstvo. Kraljev hrabar korak u osnivanju biskupije doista je pokrenuo prikrivene tenzije: bizantski car poslao je na Ugarsku ratnički poganski narod Kumane, pa je Ladislav morao napustiti Hrvatsku i s vojskom otići braniti istok Ugarske.
Zagrebačka biskupija – unatoč prvotnom papinom protivljenju – kasnije je potvrđena, a u samom početku bila je dio Ostrogonske metropolije, dakle usko vezana uz Ugarsku i zapadno kršćanstvo.
Biskupija je bila podijeljena na arhiđakonate i na manje jedinice, župe, kojih je u prvom sačuvanom popisu (1334.) bilo već oko 400. U tom prvom sačuvanom popisu spominju se i 11 župa u Međimurju i ono je tada bilo u sastavu Bekšinskog arhiđakonata, a otvoreno je pitanje kada je Međimurje zaista ušlo u sastav Zagrebačke biskupije. Jedan manje poznati izvor tvrdi da je to područje u Hrvatsko kraljevstvo donijela kao miraz kraljica Helena, žena kralja Zvonimira od 1064. g. i prema tom izvoru Međimurje (zajedno s Prekmurjem) postoji unutar Zagrebačke biskupije od samog početka, dok je sasvim moguća i druga opcija: da je ono u sastav biskupije uključeno nešto kasnije.
Prve župe u Međimurju koje se spominju (1334.) latinskim imenima i titularima su:
“sancte Marie Magdalene de Strigo” – sv. Marija Magdalena u Štrigovi,
“sancte Marie de Sabaria” – sv. Marija u Maloj Subotici,
“sancti Laurentii de Perlok” – sv. Lovro kraj Preloga (Cirkovljan)
Ostale se župe spominju samo titularima, ali povezivanjem s kasnijim popisima s više podataka, neka mjesta su određena, dok se druga još uvijek istražuju. To su:
“ecclesia sancte Trinitatis” – župa Presvetog Trojstva u Nedelišću,
“sancte Martini” – sv. Martin u Podturnu,
“sancte Marci” – sv. Marko u Selnici,
“sancti Mychaelis” – sv. Mihael u Mihovljanu (poznata je lokacija gdje se crkva nalazila, ali nažalost nije očuvana),
“due ecclesie sancti Martini” – dvije crkve sv. Martina, vjerojatno u vlasništvu reda ivanovaca (Sveti Martin na Muri i dosad nepoznato mjesto – prema nekima možda se radi o Macincu),
“sancti Georgii” – sv. Juraj (današnja župa Sv. Juraj na Bregu ili Sv. Juraj u Trnju, obje se spominju u kasnijem popisu 1501.g., pa su mišljenja podijeljena)
“sancti Martini” – sv. Martin u Murskom Središću (izgubljena crkva na obali Mure, stradala u poplavi 1690.).
Bekšinski arhiđakonat kojemu je pripadalo Međimurje, obuhvaćalo je još pet velikih župa u Prekmurju (vicearhiđakon je stolovao u Turnišću, a ostale župe bile su Lendava, Dobrovnik, Kobilje i Motvarjevci) i također 18 župa u današnjoj Mađarskoj – okrug Lenti. Sve te župe preko rijeke Mure tek su 1777. izdvojene iz Zagrebačke biskupije i tada su postale sastavni dio novoosnovane biskupije u Szombathelyju. Najmanje pet zajedničkih stoljeća punih političkih i vjerskih previranja, od turskog zaposjedanja područja oko Velike Kaniže i istočnih župa bekšinskog arhiđakonata od kojih su mnoge tada prestale postojati, do dolaska i širenja protestantizma, zatim neprestanih traženja mađarskog plemstva za veći utjecaj Budima i Veszprema veže naš kraj uz ova pogranična mjesta današnje tromeđe. S njima dijelimo povijest. Bez obzira potječe li sjeverna granica biskupije iz doba ugarskog, svetog kralja Ladislava ili iz kasnijeg doba, činjenica je da je prisutnost hrvatskih svećenika u Međimurju u tim stoljećima bila ključna za očuvanje jezika, kulture, identiteta kao i za očuvanje vjere.
Povijesne činjenice o Ladislavu i legende (čuda) – utjecaj na zemlje Srednje Europe
Brojne hagiografije od 12. stoljeća vežu Ladislava uz gotovo sve današnje zemlje Srednje Europe, pa se njegovo štovanje tijekom stoljeća širilo i izvan Ugarske. Rođen je oko 1040. u Krakovu u Poljskoj kad je njegova obitelj bila u progonstvu, okrunjen je u Ugarskoj, borio se protiv Kumana u Transilvaniji, osnovao biskupiju u Zagrebu, umro 1095. u Nitri u Slovačkoj gdje je u mladim danima bio vojvoda, a pokopan je u Velikom Varadinu u Rumunjskoj (današnja Oradea), u katedrali posvećenoj Djevici Mariji koju je sam dao izgraditi.
Različite legende prikazuju ga kao pobožnog, viteškog kralja koji je činio čuda kako za vrijeme svog života, tako i svojim nebeskim zagovorom nakon smrti. Jednom je tako za svoju vojsku, tijekom velike žege, izveo vodu iz stijene udarivši kopljem – ta zgoda bila je motiv za oltarnu sliku crkve sv. Ladislava u Beltincima.
Slavu za života stekao je i hrabrim i promišljenim otporom Kumancima s kojima se borio u uskom tjesnacu Turda Gorge (današnji nacionalni park u Rumunjskoj), gdje su njegovi prijatelji u njemu prepoznali Božjeg saveznika.
250 godina nakon njegove smrti zbio se još jedan čudesan događaj. Kad se ugarska vojska našla u neizvjesnosti i malodušnosti prije jednog pohoda protiv Mongola, on sam se ukazao na čelu te vojske kao konjanik u bijelom i poveo ih u bitku. Nakon pobjede konjanik je nestao, a vojnici su u čudu shvatili da je to mogao biti jedino sv. Ladislav. Svi ti događaji budili su u ljudima zahvalnost Bogu, pa je s vremenom nastala i ova molitva: Kao što je on s državničkom službom spojio apostolsku revnost, tako nama udijeli da se trajno zalažemo za rast domovine u vjeri i blagostanju.
Martina Horvat