Kažu da je u starim vremenima bilo jednostavno: Bogovi su živjeli na Olimpu, ljudi dolje u dolinama, a svatko je znao svoje mjesto. Danas je malo drukčije. Danas se Bogovi sele na mrežne stranice županija.
Otvorite mrežnu stranicu Međimurske županije — pardon, “službenu” — i dočekat će vas jedno lice. Isti osmijeh, ista poza, ista poruka: “Ja sam tu, ja radim, ja odlučujem.” Ako ne znate tko je pročelnik, gdje su dokumenti, gdje su odluke, gdje je proračun — ne brinite. Bitno je da znate tko je Župan. Sve ostalo je fusnota.
A ja? Ja sam samo običan čovjek. Jedan od onih koji još uvijek vjeruju da službena stranica županije treba biti — službena stranica županije. Da institucija nije privatni pano. Da javna funkcija nije osobni brend. Da se vlast ne mjeri brojem fotografija, nego brojem rješenja.
Ali dobro, možda sam staromodan. Možda je ovo novo doba, doba digitalnih oltara. Doba u kojem se klikom ulazi u svetište, a izlazi s dojmom da je Župan sveprisutan, sveznajući i svevideći.
No, postoji jedna sitnica koju Bogovi često zaborave.
Svi Bogovi kad-tad siđu s trona. Svi se jednom moraju vratiti među narod, u bazu, među one “obične ljude” koji su ih tamo i postavili. I tada se dogodi nešto zanimljivo: u narodu nema PR-a, nema protokola, nema fotografa. Tamo se vidi tko je čovjek, a tko je samo slika na web-stranici.
“Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” To vrijedi i za one koji misle da su iznad braće. I za one koji misle da su iznad institucija. I za one koji misle da je županija njihova privatna pozornica.
A kad predstava završi, svjetla se ugase, a publika ode kući — ostaje samo pitanje: Je li Bog bio Bog, ili je samo glumio?
Stršnjen