Incident u Splitu prije dva dana puni stranice medija sadržajima u kojima se vladajući ispričavaju, a oporba napada. Nitko se ne pita koji je uzrok? Nije li srbovanje po Hrvatskoj implementacija Memoranduma SANU II tj. ostvarenje srpskih ciljeva prodora na zapad što im nije uspjelo u Hrvatskoj 90-tih, oružjem.
Vrijeme je za upitati ne vrši li se u Hrvatskoj „kulturna agresija“? Samo analfabetima nije jasno što slijedi poslije toga. Pri tome je potpuno irelevantno jesu li „dečki u crnom“ uzvikivali „Za dom spremni!“ ili „Marš van!“, valja uočiti da je službena hrvatska politika napravila previše propusta u očuvanju hrvatstva tj. opstojnosti Hrvatske države. Sve kreće od Izbornog zakona, pa do nažalost da se sve više pri zapošljavanju u javne (državne) institucije vrši po nacionalnom ključu.
U zadnjem slučaju program srpske kulture se provodi baš sada dva dana prije sprovoda vukovarskim braniteljima, herojima i u mjesecu kada mi Hrvati obilježavamo okupaciju našeg grada heroja – Vukovara. Prije par dana su identificirani ostaci hrvatskih branitelja, Josipa Batarela, Dragutina Štica, Jean-Michela Nicoliera i Zorislava Gašpara. Gašpar je bio najmlađi među njima. Bilo mu je tek 20 godina kada su ga zločinci odveli ranjenog iz vukovarske bolnice, potom ga mučki premlatili, a onda i usmrtili na najvećem stratištu Domovinskog rata, na Ovčari. Sprovod je u četvrtak u Vukovaru. A Srbi su ove godine svoje programe odlučili imati baš u ovom tjednu.
Nisu li o tome trebali razmišljati tijela vlasti ili ono koji donose odluke, pa donijeti odluke za zaštitu digniteta Domovinskog rata? Očigledno je ne samo hrvatskim braniteljima, nego i mladim ljudima dosta „srbovanja“ po Hrvatskoj.
Propušta se uočiti da su Srbi nedavno prikazivali serijal o “Kulturi Srba u Dalmaciji.” U doslovnom smislu se o Dalmaciji drži narativ kao o “srpskoj Dalmaciji” kao izgubljenom području povijesne srpske zemlje. Duh Ilije Garašanina jednostavno nikako da se ugasi u ideji dijela srpskog naroda o njihovoj “Velikoj Srbiji.”
Nitko od hrvatskih političara i političkih institucija nije reagirao, nisu slali prosvjedne note na “srbovanje” po Hrvatskoj. Siniša Hajdaš Dončić koji traži povrat nazivlja trgovima po drugu Titu nije sazivao presice. Nismo čuli niti histerične saborske zastupnice, Sandra Benčić, potpisnica Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku Srba, Makedonaca, Bosanaca i Hrvata – nije podizala glas i mahala s rukama s konferencija za medije o nedopustivom srpskom svojatanju hrvatske zemlje. Urša Raukar se ne buni što je Ministarstvo kulture u Vladi Republike Hrvatske dalo ovom Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta gotovo 750.000 eura, samo u ovoj godini. U Zagrebu se dopušta i potiče i financira konferencija o školi jugoslavenskog komunizma. Veliča se zločinački komunistički režim koji je osuđen Deklaracijom EK i Hrvatskoga Sabora.
Srpsko narodno vijeće gradi u Hrvatskoj 40 svojih kulturnih centara! Koliko Hrvati imaju kulturnih centara u Srbiji? Niti jedan jedini. Mi tamo nemamo svoje kulturne centre.
Sve to narod gleda. I trpi.
Da imamo na vlasti suverenističke opcije ne bi niti jedna grupa morala slati poruke s ulice. Jer bi se štitila granica. Novac se ne bi davao političkim neprijateljima države. Promicala bi se hrvatska kultura, a ne velikosrpske politike i pljuvačina po svemu hrvatskome. Ulica bi bila mirna jer bi znala da ima na vlasti domoljube koji bdiju nad državom i svetinjama.
Hrvatski ratnici su savršeno jasni. U Hrvatskoj mora svatko, bez obzira na naciju – imati sigurnost, normalno živjeti, u miru i to će tako sigurno biti. Narodu mali čovjek, bio on Srbin, Slovenac, Bošnjak ili netko drugi – ne smeta!
Narodu smeta kada vidi da se gazi ono za što su tisuće sinova i kćeri domovine poginuli, a tisuće ostali bez dijelova tijela – da bismo mi imali svoju državu i bili svoji na svome. Očigledno da je narod više ne želi gledati kako se sustavno uništava hrvatski identitet, a promiče mnoge stvari koje ne rade dobro za naše društvo.
Kad odgovorni u Hrvatskoj to shvate i kada donesu mjere zaštite digniteta Republike Hrvatske i ne dozvole da se diraju naše svetinje, ovakvi i slični ekscesi se neće događati. Ne valja ignorirati ove signale ulice!
Dok srpske cajkače pune Zagrebačku arenu, a hrvatskim pjevačima se zabranjuju koncerti zbog izmišljenih razloga, pa čak isključuju mikrofoni na javnom nastupu, izolirani ekscesi ulice, mogu se pretvoriti u rijeke ulice, a tada prestaje zakon ljudskog razuma.
Pokazali smo i dokazali da kada nam je Hrvatska ugrožena i kada nas Hrvatska treba – svi smo kao jedan. Brat uz brata, Hrvat uz Hrvata!
Ratnik svjetlosti