Vegetarijanska prehrana je prehrana bez mesa, a veganska prehrana još i bez bilo kakvih proizvoda životinjskoga podrijetla (bez mlijeka i mliječnih prerađevina, bez jaja).
Doista, ne radi se samo o prehrani, riječ je o načinu života.
I to o načinu života u kojemu je nenasilje jedna od glavnih sastavnica, odnosno u kojemu je nenasilje jedna od glavnih životnih vodilja.
Naime, mesna prehrana uključuje neizravno pristajanje na nasilje. Jer, jedući meso, mi podržavamo nasilje nad životinjama, htjeli mi to ili ne htjeli sebi priznati. Prešutno smo pristali da tkogod u naše ime bude nasilan i ubije određenu životinju.
Naravno, tu vrlo neugodnu spoznaju guramo od sebe, potiskujemo tu neugodnu istinu u podsvijest.
Kao i činjenicu da je u šalici mlijeka sadržano podjednako nasilja i patnje kao i u gdjekojemu mesnom obroku.
S druge strane, prehrana je važan dio naše svakodnevice, prehrana je nešto vrlo osobno, uživamo u slobodi izbora onoga što ćemo, kada, kako i koliko jesti.
No, sloboda uključuje i odgovornost. Svaki uzrok rađa određenim posljedicama.
U mojemu slučaju, tek nakon srednje škole počeo sam saznavati o nenasilnoj prehrani.
Ustanovio sam da su mnogi velikani Zapada kao i Istoka zagovarali upravo takav pristup.
Među njima i, primjerice, poznati antički matematičar Pitagora kao i vrlo istaknuti antički filozofi Sokrat i Platon.
Sv. Franjo Asiški čak je proglašen zaštitnikom životinja.
Leonardo da Vinci smatrao je da će se ljudi prestati međusobno ubijati tek kada i ako prestanu ubijati životinje.
Charles Darwin, inače po obrazovanju teolog, držao je da je sasvim pogrješno hraniti se životinjama.
Thomas Edison i Nikola Tesla su također držali da je jedenje mesa nešto što “unizuje um i dušu”.
Albert Einstein smatrao je da “nade za ljudsku vrstu ima, tek ukoliko ljudi nadrastu nasilje prema životinjama”.
Još mnogi nobelovci (recimo, Isaac Singer i dr. Albert Schweitzer), filozofi (recimo, Friedrich Nietzsche), književnici (recimo, Lav Tolstoj i Milan Kundera) – držali su da je suosjećanje nespojivo sa sveprisutnim nasiljem prema životinjama, i hranili su se nenasilno.
O svemu tome se, za sada, uopće ne govori tijekom obrazovanja.
U mom slučaju, odgojen sam u obitelji u kojoj se njegovala raznolika prehrana, i kada sam s navršenom 21. godinom života obitelj obavijestio o svojoj odluci da prestanem jesti meso, bili su šokirani i uplašeni, pitali su me “je li me gdjekoja sljedba zavela” (odgovor: nije!), “što mi je došlo”, “a što ako se razbolim”, i sl.
U početku, pomno sam pratio kako će moje tijelo reagirati, hoću li primijetiti tjelesnu ili umnu slabost.
Učinak je bio upravo suprotan. Osjećao sam veću lakoću i jasnoću, i također veću snagu i izdržljivost. I to me ohrabrilo.
Tijekom školovanja učili smo o tzv. “esencijalnim aminokiselinama” koju su potrebne za sintezu proteina, o važnosti željeza i vitamina B kompleksa, osobito vitamina B12 – i da će nam svega toga “nedostajati ako ne jedemo meso”.
Sada, pune 43 i pol godine kasnije, pokazalo se da mi nikada, ni na jednomu pregledu, ničega nije nedostajalo.
Moje osobno iskustvo pokazalo mi je da su sve prepreke prije svega u našim glavama, točnije u našim umovima.
Kao mlad odlučio sam promijeniti prehranu prvenstveno iz moralnih (etičkih) razloga.
I to se u mojemu slučaju pokazalo kao jedna od najboljih odluka.
Dobrobiti takvoga načina života se očituju na svim razinama: tjelesnoj, umnoj i duhovnoj.
Osim spominjane veće lakoće u tijelu i jasnoće u mislima, glavna dobrobit je bolje zdravlje i veće unutarnje ispunjenje.
Zanimljivo je da mnogi vrhunski športaši primjenjuju takav, nenasilni način prehrane.
Recimo, atletičari koji su u svoje vrijeme osvojili po rekordnih devet zlatnih olimpijskih medalja (dugoprugaš Paavo Nurmi te sprinter i skakač udalj Carl Lewis), ili u najnovije vrijeme najuspješniji tenisač u povijesti te igre (Novak Đoković).
No, svatko od nas je drukčije konstitucije, tjelesne i mentalne.
I tu činjenicu nam prije svega valja uvažavati, te se ne olako povoditi za bilo kime ili bilo čime. NE slijediti bilo kakvo pomodarstvo. Osobito savjetujem veliki oprez u pogledu tzv. “umjetno uzgojenoga mesa”.
Zapravo, ovo moje osobno iskustvo s veganskom prehranom nije preporuka bilo komu da tek tako odmah promijeni svoju prehranu.
Ono što mogu preporučiti jest: neka svatko pomno prikupi sve podatke i spoznaje, i neka osluškuje vlastitu savjest. Za sve treba vremena, najbrži put je postupni put.
Kada se sada osvrnem na proteklih više od 43 godine u takvomu, nenasilnomu režimu prehrane, osjećam veliku zahvalnost.
Zahvalnost što nikada nisam morao uzimati nikakve dodatke prehrani i također nikakve lijekove,
zahvalnost što nikada nisam bio na bolovanju.
Naravno, tu milost ne bih se nikada usudio pripisati samo nenasilnoj prehrani.
Zapravo, takva prehrana u mojemu slučaju bila je tek sredstvo za bolje upoznavanje samoga sebe, za dublje sagledavanje duhovnoga smisla vlastitoga postojanja.
Svi smo mi prije svega duhovna bića, i svatko je na svomu putu sazrijevanja i osobne evolucije.
I svi smo upravo zato na ovomu svijetu: da spoznamo sami sebe.
Spoznajući sami sebe, shvaćamo da nam je tijelo dano, da nam je um dan, no da je prava bit našega postojanja upravo naša duša.
Neka je svima svako dobro, i samo dobro!
Davorin Zorko, dipl. psiholog i profesor psihologije