Nakon što smo u nastavcima objavljivali roman o rudaru Ivi CRNI UGLJEN I BIJELI OBRAZ, sada objavljujemo, također u nastavcima, roman KATARININ ŠAPAT. Oba romana možete uvijek pročitati u rubrici KULTURA.
KATARININ ŠAPAT
Autor: Rajko Tomanić
5. nastavak
Telefon je neprestano zvonio, radnici su ulazili i izlazili iz ureda s papirima u rukama, ali Marko ih nije čuo. Sjedio je za svojim stolom u firmi i zurio u zid, kao da iza njega vidi nešto što ostali ne mogu.
U trenutku, kao udarac čekića u lubanju, začuo je dubok, težak zvuk.
Boooom.
Zastao je, ruka mu je zadrhtala nad stolom. Pogledao oko sebe.
Nitko nije reagirao. Radnici su nastavili tipkati, pričati, smijati se.
A onda opet:
Boooom.
Zvono. U njemu. U glavi.
Osjetio je kako mu srce preskače, a prsti postaju ledeni. Znoj mu se slijevao niz sljepoočnice, iako je osjećao hladnoću kao da je netom izašao iz vode.
U odrazu staklenih vrata ureda, vidio ju je. Katarina.
Stajala je tamo, crne kose, lica blijelog poput mjesečine. Osmijeh joj je bio blag, ali oči neumoljive.
— Vrijeme je — rekla je, premda usne nisu pomaknule. Glas mu je odzvanjao u glavi, sinkroniziran s udarcima zvona.
Boooom.
Marko je ustao naglo, stolica je udarila o zid. Ivan i Sanja pogledali su ga začuđeno.
— Šefe, jeste dobro? — upita Ivan, ali Marko nije odgovorio.
Katarina mu je pružila ruku, iako između njih nije bilo nikoga osim stakla i zraka.
— Vrati se — šaptala je. — Voda čeka.
Marko je posegnuo rukom, a kolege su ga promatrale kao da je izgubio razum.
— Šefe? — ponovila je Sanja, sada zabrinuta.
Ali Marko je već bio na vratima. I dok su mu u glavi još odzvanjali udarci zvona, znao je da ga ništa neće zaustaviti. Morao se vratiti u Sveti Martin.
XXIV
I.
U mračnoj dvorani Starog grada Zrinskih, Jasmina i Stjepan sjedili su za stolom prepunim požutjelih papira i rukopisa. Svijeća koju je kustos zapalio bacala je titravo svjetlo po starim slovima.
— Evo, gle ovo! — Stjepan gurne prema Jasmini komad rukopisa.
Čitala je naglas, oprezno, da ne pokida krhki papir:
„Zvono more prestati zvoniti samo kad mu se duh ne odazove. Ak’ ga čovek odbije i izabere život, zakletva se lomi. Al’ ak’ pođe za glasom, zvono ga zeme.“
Jasmina je osjetila trnce.
— Znači, sve ovisi o Marku. On mora reći „ne“.
Stjepan udari šakom po stolu, frustriran.
— A kak’ bu rekel „ne“ kad je zaljubljen u nju do ušiju?
Jasmina sklopi oči na trenutak. Vidjela je Marka, onog istog Marka koji ju je znao nasmijati i koji je imao dobre, tople oči. Osjećaj u prsima bio je težak: ljubav, ali i bol.
— Onda ga moramo podsjetiti tko je. Podsjetiti ga da pripada živima.
II.
Marko je istog trenutka ulazio u vanjski bazen u Svetom Martinu. Para ga je obavila poput vela, a voda ga je prihvatila u svoj zagrljaj.
Katarina ga je čekala.
Ovaj put nije bila sama. Iza nje, u pari, ukazivale su se sjenke drugih lica. Neka blijeda, neka gotovo nevidljiva, ali sva usmjerena prema njemu.
Kad se približio, Katarina raširi ruke, poput svećenice pred oltarom.
— Došao si.
— Nisam imao izbora — prošaptao je.
— Uvijek imaš izbor — reče ona, približavajući mu se. — Izabrati ljubav koja traje vječno. Ljubav koja nikad ne prestaje. Ljubav koja te ne osuđuje.
Dodirnula mu je prsa, a Marko osjeti kako mu srce lupa protivno njegovoj volji, sinkronizirano s udarcima zvona koje je i dalje čuo negdje u glavi.
— Samo izgovori, Marko — šaptala je. — Samo reci „ostajem“.
Voda se uzburkala, valovi su plesali oko njih, a sjenke su se približavale, stvarajući krug. Bilo je to kao obred, kao zakletva koju nije mogao prekinuti.
U tom trenutku Marko osjeti strah. Jer znao je: ako sada kaže „da“ — nikada više neće izaći iz vode.
XXV
Vjetar je nosio lišće kroz ulice Svetog Martina dok je automobil jurio prema toplicama. Jasmina je grčevito držala volan, a Stjepan je sjedio kraj nje s bilježnicom punom starih zapisa.
— Jesi sigurna da bu to delalo? — pitao je, glas mu je bio pun tjeskobe.
— Ništa drugo nemamo — odvratila je, stisnuvši usne. — Ako ga ne pozovemo mi, pozvat će ga ona.
Kad su stigli, toplice su bile mračne i tihe. Samo je para nad vanjskim bazenom blistala u mjesečini, poput vela koji skriva tajnu.
— Tamo je — šapnuo je Stjepan.
Stajali su na rubu bazena, a pred njima prizor koji je oduzimao dah: Marko, klečeći u vodi do pasa, s raširenim rukama, okružen sjenkama koje su se kovitlale poput duhova. Katarina je stajala pred njim, crne kose, lica sjajnog od mjesečine, pružajući mu ruke.
— Samo reci, Marko… — šaptala je. — Samo reci „ostajem“.
Jasmina osjeti kako joj srce preskače. Povikala je, glasom koji je drhtao, ali bio snažan:
— Marko! Pogledaj me!
Marko se trgnuo, ali nije se okrenuo. Katarina ga je držala pogledom.
— Ona nije tvoja! — viknula je Jasmina. — Ja jesam! Ja sam ovdje, stvarna! Osjećaš li toplinu? Osjećaš li život?
Ušla je u vodu bez razmišljanja. Toplina izvora obavila ju je, ali hladnoća što je dolazila iz kruga sjenki bila je snažnija. Došla je do Marka, položila ruke na njegova ramena.
— Ne pripadaš njoj. Pripadaš nama. Meni.
Marko je zatvorio oči. U glavi mu je odjekivalo zvono. Boooom… Boooom… Katarinin glas i Jasmnin glas sudarali su se u njegovim mislima.
Stjepan je s ruba bazena povikao, ponavljajući riječi iz starih zapisa:
— „Zvono prestaje zvoniti kad čovjek odbije duh! Marko, odbij ju! Izaberi život!“
Katarina je zarežala, a sjenke su skočile prema Jasmini. Voda je proključala, ali ona nije pustila Marka.
— Marko! — viknula je, oči joj se napunile suzama. — Izaberi mene!
U tom trenutku Marko je otvorio oči. Pogledao je Katarinu, pa Jasminu. Njegovo srce udarilo je kao da će ga rastrgati.
I tada je prvi put progovorio jasno:
— Ne.
Voda je odjeknula kao grom, sjenke su vrisnule i povukle se, a Katarinino lice ispunilo se bolom i bijesom.
Ali obred je bio prekinut.
XXVI
Marko je ležao u krevetu u hotelskoj sobi, iscrpljen nakon borbe u bazenu. Jasmina je sjedila pokraj njega, držeći mu ruku, dok je Stjepan hodao nervozno naprijed-nazad. Vani se čula kiša, kao da i nebo sudjeluje u njihovoj borbi.
Marko je zatvorio oči i potonuo u polusan. A tada ju je ugledao.
Ana.
Stajala je na poljani punoj cvijeća, baš onakvoj kakvu su znali posjećivati kad su još studirali. U ruci je nosila knjigu, onako kako je uvijek znala — s osmijehom, spremna da pročita naglas stih koji ju je tog dana oduševio.
Bila je ista kao prije nesreće: kosa joj je lepršala, oči su bile tople i pune života, a osmijeh širok i zarazan.
— Marko — rekla je tiho. — Nisi sam.
On je zakoračio prema njoj, srce mu se stisnulo.
— Ana… ti… ti si mrtva.
Ona se nasmijala blagim, onim starim osmijehom.
— Smrt ne briše ljubav. Samo ju preobrazi.
Marko osjeti suze u očima.
— Zašto si ovdje?
Ana ga pogleda ozbiljnije.
— Došla sam ti pomoći. Vidim kako te Katarina vuče. Znam što obećava. Ali to nije ljubav. To je praznina prerušena u strast.
— A ti? — upita on, glas mu je bio pun boli. — Ti si mi bila ljubav. A izgubio sam te.
Ana priđe bliže, nježno ga dotakne po obrazu.
— Nisi me izgubio. Ja sam tu, u tvom sjećanju. U tvom srcu. I sada ti kažem — izaberi život, Marko. Izaberi onu koja ti može dati sutra, a ne vječnost tame.
Marko je osjetio kako mu glas drhti.
— Ali ja… ne znam jesam li dovoljno jak.
Ana se nasmiješila kroz suze.
— Zato imaš njih. Jasminu. Stjepana. Oni su tvoja snaga. Ja ću biti tvoj glas iznutra, sve dok ti ne povjeruješ da možeš.
I dok je nestajala u svjetlosti, Marko je još uvijek osjećao toplinu njenog dodira.
Kad je otvorio oči, Jasmina ga je i dalje držala za ruku, a Stjepan je stajao nad njim. Ali u sebi je znao: Ana je bila tu. I dala mu je izbor.
XXVII
U dubini noći, dok je kiša lupkala po prozorima hotela, Katarina je bila nemirna. U vodi, u svom elementu, kretala se nemirno, a sjenke što su je pratile gledale su je zabrinuto.
Osjećala je nešto što nije osjećala stoljećima. Slabost.
Kad je zatvorila oči, pred njom se pojavila Ana. Njezino lice bilo je svjetlost koja je parala tamu, osmijeh koji nije pripadao mrtvima, već sjećanju živih.
— Odlazi — prosiktala je Katarina, glas joj je bio hrapav. — Ovo nije tvoj svijet.
Ana ju je gledala smireno.
— Nije ni tvoj, Katarina. Ti si vezana za zvono, za vodu, za tamu. Ja sam vezana za ljubav.
Katarina se trzla. Voda oko nje zagrmila je, valovi su udarali o rubove bazena.
— Ljubav? Ljubav je krhka. Ljubav izdaje. Muškarac tebe ostavi, muškarac mene proda. Ljubav je samo bol prerušena u obećanje.
Ana je zakoračila naprijed, iako nije stajala na vodi, nego u svjetlosti koja ju je okruživala.
— Ne, ljubav je snaga. Ljubav je ono što drži Marka ovdje, što mu daje razlog da se bori. I ja ću ga podsjećati na to, svaki put kad mu tvoja tama zamagli oči.
Katarinine tamne oči ispunile su se bijesom, ali ispod bijesa bila je tuga. Jer znala je: borila se protiv nečega što nije mogla razumjeti. Ljubavi koja je bila stvarna, iako je njezina vlastita bila izgubljena u smrti.
— On će biti moj — viknula je, a voda se podigla visoko, kao da će preplaviti sve. — Ne možeš ga uzeti natrag!
Ana je ostala mirna, a njezin glas bio je tih, ali nepokolebljiv.
— Neću ga uzeti. Sam će odabrati. I on zna… da ljubav nije lanac. Ljubav je sloboda.
Katarina osjeti kako joj ruke drhte. Sjenke oko nje povukle su se, kao da se boje svjetlosti koju je Ana unijela u njeno carstvo.
Prvi put nakon stoljeća, Katarina nije bila sigurna u pobjedu.
XXVIII
Marko je zaspao nemirno, u sobi toplica, dok su Jasmina i Stjepan bdjeli nad njim. A onda se našao na mjestu koje nije znao opisati.
Bio je to prostor između sna i smrti, između vode i zraka. Pod nogama mu nije bilo ničega, a oko njega su se ispreplitale para i svjetlost.
Pred njim su stajale dvije žene.
Katarina. Crna kosa, oči duboke i tamne, usne koje su ga toliko puta opile poljupcem. Iz nje je zračila snaga, strast, obećanje da će nikada više ne biti sam. Ali iza svega toga — hladnoća.
Ana. Lica obasjanog mekim svjetlom, osmijeha toplog i poznatog, očiju koje su uvijek bile ogledalo radosti. Iz nje je zračila blagost, toplina, sjećanje na ljubav koja je bila stvarna. Iako je bila mrtva, činila se življom od Katarine.
— Izaberi — rekla je Katarina, korak bliže, glas joj je bio poput šapata valova. — Kod mene ćeš imati vječnost. Nikada te neću pustiti.
— Izaberi — rekla je Ana, mirna, glasom koji je bio poput povjetarca u proljeće. — Kod mene ćeš imati mir. Ljubav koja ne traži lanac. Samo slobodu.
Marko je osjetio kako mu srce lomi prsa. Obje su ga gledale. Obje su ga voljele na svoj način.
Katarina mu je pružila ruku, ledenu, ali moćnu.
— Kod mene nema boli. Nema smrti. Samo beskraj.
Ana je pružila svoju, toplu, iako se činila kao od svjetlosti.
— Kod mene nema vječnosti. Ali ima smisla. Imaš snage da voliš opet.
Marko je zatvorio oči, a suze su mu kliznule niz obraze. Vidio je slike: Anin smijeh dok čita stihove na klupi u Zagrebu. Katarinin poljubac u vodi pod mjesečinom. Jasminu, koja je sada sjedila pokraj njega, živa i stvarna, čekajući da odluči.
Kad je otvorio oči, znao je.
— Ne želim ljubav koja me zarobljava — rekao je. — Želim ljubav koja me oslobađa.
U tom trenutku Ana se nasmiješila, a Katarinine oči ispunile su se bijesom i tugom. Voda je oko njega počela pucati i povlačiti se, dok se svjetlost širila.
Marko je pao na koljena, ali znao je: odluka je donesena.
(nastaviti će se)