Nakon što smo u nastavcima objavljivali roman o rudaru Ivi CRNI UGLJEN I BIJELI OBRAZ, sada objavljujemo, također u nastavcima, roman KATARININ ŠAPAT. Oba romana možete uvijek pročitati u rubrici KULTURA.
KATARININ ŠAPAT
Autor: Rajko Tomanić
3. nastavak
XI
I.
Marko je stajao pred ogledalom u hotelskoj sobi, kosa mu još mokra, kapljice su klizile niz vrat. Rukom je prešao preko ramena gdje je uvijek osjećao tupu bol od nesreće. Nije je bilo. Ni traga.
Čak su i ožiljci, koji su ga pratili godinama, izgledali svjetliji, plići. Kao da su izblijedjeli preko noći.
Udahnuo je duboko, ali dah mu je bio težak. Kad se nagnuo bliže ogledalu, koža mu je bila blijeda, gotovo prozirna. Pod prstima je osjetio hladnoću, kao da u njemu nema dovoljno topline.
Ali u isto vrijeme, u grudima je osjećao snagu. Kao da je voda u njega usadila nešto što mu daje novu energiju.
Pomislio je na Katarinu i srce mu je poskočilo. Njeno ime bilo je poput čini — i svaki put kad bi je dozvao u mislima, toplina i hladnoća borile su se u njegovom tijelu.
„Čekala sam te“, šapnula je sinoć. I on je znao da će se vratiti.
II.
U selu, na tavanu stare kuće u kojoj je živjela svećenikova obitelj, Stjepan je kopao po prašnjavim kutijama. Jasmina je svjetlila baterijom, a miris vlage i papira obavio je prostor.
— Evo, ovo je staro obiteljsko stablo — promrmljao je Stjepan, izvlačeći debelu bilježnicu s tvrdim koricama. — Čekaj… tu nešto piše.
Jasmina se nagnula, prstom pratila rukopis.
„Katarina Varga, rođena 1652., nestala u poplavi 1674. Njezino tijelo nikada nije pronađeno.“
Stjepan zatrepće, a u očima mu se pojavi nemir.
— Postojala je.
Jasmina je osjetila hladnoću niz kralježnicu. Sada više nije bilo samo priče, više nije bila samo legenda. Ime je bilo zapisano, jasno, neizbrisivo.
— Ako je ona Katarina… — šapnula je. — Onda Marko ljubi ženu mrtvu gotovo četiri stoljeća.
Tišina ih je obavila, a negdje daleko, kao kroz san, učinilo im se da čuju udar zvona. Samo jedan. Dubok, tjeskoban.
Stjepan odmahnu glavom, stisnuo je bilježnicu i rekao odlučno:
— Moramo ga maknuti od nje. Ili će ga povući zauvijek.
XII
Jasmina ga je dočekala na terasi kafića, gdje se još uvijek dizala jutarnja para iznad bazena. Marko je nosio sportski ručnik prebačen preko ramena, lice mu blijedo, ali oči užarene.
— Marko, moramo razgovarati — rekla je čim je sjeo.
On se nasmiješio, umoran, ali zadovoljan, kao čovjek koji skriva neku veliku sreću.
— Znam što ćeš reći. I ne moraš.
— Ne, baš moram. — Jasmina ga je oštro pogledala. — Sinoć sam te vidjela. S njom.
Markov osmijeh nestane, ali nije se posramio. Umjesto toga, oči su mu zasjale još jače.
— Onda znaš. Nije san. Nije iluzija. Ona postoji.
Jasmina je progutala knedlu.
— Marko, ta „ona“ je mrtva. Nestala je prije gotovo četiri stoljeća. Imam zapis, obiteljsko stablo. Postojala je, ali… nema je više.
— Ima je. — Markov glas bio je tvrd, gotovo prkosan. — Osjećam je. Svaki dodir, svaki pogled. Ona je stvarnija od ičega što sam doživio u životu.
Jasmina je osjetila kako joj srce puca.
— A ja? Zar ja nisam stvarna? — upitala je tiho, glas joj je zadrhtao.
Marko je zašutio. Pogledao ju je, ali u njegovim očima nije bilo odgovora koji je željela. Bio je negdje drugdje, u vodi, u Katarininom zagrljaju.
Jasmina se nagnula bliže, glas joj se pretvorio u šapat.
— Ona te vuče dolje. Ona te neće pustiti. Ljubav koja traje nakon smrti nije ljubav, Marko. To je prokletstvo.
Marko ustane, naglo, gotovo grubo.
— Ako je prokletstvo, onda sam ga odabrao.
Okrenuo se i otišao prema hodniku, ostavivši Jasminu samu, s očima punim suza i srcem koje je gorjelo i od boli i od ljubavi.
XIII
Noć je bila obavijena tišinom, a mjesečina je lomila odsjaj na površini vanjskog bazena. Para se dizala visoko, kovitlajući se kao dim iz nevidljivog ognjišta.
Marko je zakoračio u vodu, srce mu je lupalo u grlu. Nije morao čekati. Katarina je već bila tamo.
Stajala je u vodi do ramena, kosa joj se širila po površini poput crnog vijenca. Kad ga je ugledala, osmijeh joj je obasjao lice.
— Vratio si se.
— Nisam mogao drukčije — priznao je i već u sljedećem trenutku bio je kraj nje.
Katarina ga obgrli, usne joj nađu njegove, a voda se oko njih zapjeni, valovi udare o rub bazena. Poljubac je bio dublji, strastveniji, pun gladi i čežnje. Marko je osjetio kako mu nestaje dah, ali nije mario.
Njene ruke klizile su mu niz leđa, nježne i hladne, sve dok nije osjetio nešto drugo. Kao da se ruke množe. Kao da nije samo ona.
Na trenutak mu se učinilo da ga hvataju deseci prstiju, hladnih, mokrih, koji ga povlače niže, prema dnu. Trgnuo se, ali Katarina ga je zadržala poljupcem.
— Ne boj se — šapnula je. — Oni te neće uzeti. Još ne.
Markovo srce preskoči.
— „Oni“… tko?
Katarina ga pogleda, oči su joj blistale tamnim plamenom.
— Voda pamti. Voda nikada ne pušta. A ti si sada dio nje.
Marko se stresao, a onda se opet izgubio u njenom pogledu. Strah se topio u želji, a želja ga je potpuno zarobila. I dok ga je ljubila, nije znao voli li nju — ili samu smrt koja ga je obavijala.
XIV
Seoska birtija bila je puna dima i žamora, iako je već bilo kasno. Nekolicina muškaraca igrala je belu, netko je pio gemišt, a iz radija je tiho svirala tambura. Jasmina i Stjepan ušli su neprimjetno, ali svi su ih odmah pogledali. U selu, ništa ne prolazi neopaženo.
Za šankom je sjedio starac u vunenom prsluku, s kapom položenom na šanku. Koža mu je bila izborana poput kore starog hrasta, a oči bistre, tamne, žive.
— To je Joža Rojac — šapnuo je Stjepan. — Ako itko zna priče, to je on.
Približili su se, a starac ih je pogledao ispod oka.
— Kaj oćete od mene? — promrmljao je, ali bez neprijateljstva.
— Čuli smo priče… o zvonu, o ženi u vodi — započne Jasmina. — Rekli su nam da ste vi još kao dijete slušali od svojih roditelja.
Starac otpije gutljaj rakije, obriše usta rukavom i klimne.
— E, Katarina. Je, moja mati je znala pripovedati. Bila je najlepša cura u selu. Kažu da je imala crnu kosu kak noć. I srce dano krivom čoveku. Kad je poplava došla, nestala je. Nisu našli ni kosti ni rubac. Samo voda… i zvono.
Jasmina osjeti kako joj trnu prsti dok zapisuje.
— A govorilo se da se vraća?
Starac se nagnuo prema njima, glas mu se pretvorio u šapat.
— Vraća se onima koje voda izabere. Vraća se onima koje voli. Al’ ljubav mrtvih nije ljubav. To je glad.
Stjepan proguta knedlu, a Jasmina zatvori bilježnicu. Njegove riječi visjele su u zraku poput osude.
— Ako je Marko s njom… — promrmljao je Stjepan.
— Onda je već napola izgubljen — dovrši starac. — Osim ak’ ga živ čovek ne pozove nazaj.
XV
Noć se spustila na Sveti Martin, a para se opet dizala nad bazenima. Marko je već bio u vodi, tražeći Katarinu, dok je Jasmina stajala na stepenicama, skrivajući se u sjeni.
Riječi starca Rojca odzvanjale su joj u glavi: „Osim ak’ ga živ čovek ne pozove nazaj.“
Duboko je udahnula, skupila hrabrost i zakoračila u toplu vodu.
Marko se trgnuo kad ju je vidio.
— Jasmina? Što radiš ovdje?
— Spašavam te — rekla je odlučno, glas joj se tresao, ali oči su joj gorjele. — Ne dam te njoj.
Iz tame pare polako se pojavila Katarina. Njena crna kosa širila se po vodi, a oči su joj bile duboke, mračne, gotovo ljutite.
— On je već moj — rekla je, a glas joj je bio poput jeke što dolazi iz same vode.
— Nije! — odvratila je Jasmina, zaronivši dublje, sve do mjesta gdje su stajali. — Marko, pogledaj me. Ja sam stvarna. Ja sam ovdje. Osjećaš li?
Položila mu je ruku na prsa. Toplina njenog dlana bila je poput plamena. Marko je zatvorio oči. S jedne strane hladna, zavodljiva ruka Katarine; s druge strane, topla, drhtava ruka Jasmine.
Srce mu je udaralo divlje, podijeljeno između dviju ljubavi.
Katarinine oči zasjale su gnjevom.
— Ljubav smrtnice… prolazna. Ljubav moja… vječna.
Jasmina podigne bradu.
— Bolje i prolazna ljubav koja grije, nego vječna koja ubija.
Marko je otvorio oči. Njegov pogled prelazio je s jedne na drugu, a para oko njih kovitlala se poput vela što skriva presudni izbor.
(nastaviti će se)