Ovaj roman poklanjamo čitateljima Muralista, a objavljivati ćemo ga u nastavcima. Svi nastavci uvijek se mogu pročitati u rubrici “Kultura”.
3. nastavak
Poglavlje X – Kamen i tišina
Prvi dan rada počeo je prije nego što je sunce izišlo iznad mora. Zatvorenike su istjerali iz baraka urlikom i zviždaljkama, poredali ih u kolonu i poveli prema kamenolomu.
Hodali su bosonogi ili u raspadnutim cipelama, po oštrom šljunku koji je rezao tabane. Vjetar je bio suh, a zrak pun prašine. Na horizontu se, poput goleme rane, otvarao kamenolom – ogoljela stijena, siva i bijela, pod suncem koje je tek izranjalo.
Stražari su im bacili hrđave čekiće i krampove.
— Radit ćete dok se ne srušite! — povikao je jedan. — A kad padnete, podići ćemo vas i opet ćete raditi!
Ivo je uzeo kramp. Ruke su mu još bile krvave od jame u Središću, a sada su se morale naviknuti na kamen tvrđi od ugljena. Prvi udarac odjeknuo je o stijenu, zvonak, hladan. Kamen je odskočio i porezao mu obraz.
Pogledao je oko sebe. Ljudi su udarali ritmično, bez riječi. Samo se čulo škrgutanje metala i krikovi stražara: “Brže! Jače!” Neki su već nakon sat vremena kolabirali. Nisu dobili vode. Samo udarce palicom i urlike da ustanu.
Luka, pomorac kojeg je upoznao na brodu, stajao je par koraka dalje. Udarao je polako, ravnomjerno. Kad je vidio da Ivo krvari iz reza na licu, tiho mu je prošaptao:
— Ne brini za krv. Brini da ne pokažeš slabost. Slabost ovdje smrdi jače od znoja.
Ivo je šutio, stisnuo zube i udario jače. Svaki udarac bio je kao pitanje koje je postavljao kamenu: Koliko još mogu?
U podne su ih posjeli na kamenje. Hrana je bila komad kruha i zdjelica slane vode. Štakor bi u Murskom Središću imao bolji obrok. Neki zatvorenici su jeli šutke, drugi su zurili u daljinu, kao da traže bijeg u plavetnilu mora.
Popodne je sunce peklo kao da peče samu kožu. Od refleksije kamena oči su pekle, glave se vrtjele. Tko bi sjeo bez dopuštenja, dobio bi udarac palicom. Tko bi pao, bio bi gažen.
Ivo je radio bez riječi. Nije smio misliti na bol, nije smio misliti na kraj. Samo na jedno lice, jedno ime: Anica.
Kad su ih predvečer vratili u baraku, tijela su im bila crvena od opeklina i ogrebotina, a duše šutljive kao kamen koji su cijeli dan lomili. Stražar je viknuo:
— Svi na noge! Sutra isto, još jače!
U baraci, dok su se bacali na tvrde daske koje su im služile kao ležajevi, Luka se nagnuo prema Ivi.
— Zapamti, momče, ovdje je tišina tvoj jedini prijatelj. Tišina i misao. Ako to izgubiš, izgubit ćeš i sebe.
Ivo je sklopio oči. U tami barake, u tišini Gologa otoka, jedina misao bila mu je bijeli obraz Anice.
Poglavlje XI – Samokritika
Nije bilo dovoljno lomiti kamen. Na Golom otoku lomili su i ljudsku volju.
Jednog poslijepodneva stražari su zatvorenike istjerali iz baraka i poredali ih u veliki krug na prašnjavom platou. Sunce je već zalazilo, ali toplina kamena grijala je stopala kao žeravica.
U sredinu kruga izašao je stražar s bilježnicom u ruci.
— Drugovi zatvorenici! — povikao je. — Vrijeme je za samokritiku!
Svi su umuknuli. Značilo je to da će netko biti izabran da prizna “grijehe” pred ostalima, a zatim će ga i ostali zatvorenici, jedan po jedan, gaziti riječima, vrijeđanjima, udarcima šamara.
Prvi je istjeran mršavi učitelj iz Zagreba. Stajao je u sredini, drhtav, s rukama koje nije znao kamo staviti.
— Priznaj, druže, da si bio protiv Partije! — vikao je stražar.
— Nisam… samo… rekao sam krivu riječ…
— Krivu riječ? — stražar je mahnuo rukom. — Počnite!
Zatvorenici su morali izlaziti i pljuvati ga riječima. “Saboter! Neprijatelju naroda!” Netko ga je udario šakom u rame. Netko šakom po licu. Tko bi odbio, bio bi odmah sam bačen u sredinu.
Ivo je stajao na rubu kruga, srce mu je tuklo. Znao je da će i njega kad-tad pozvati. I doista, nakon treće žrtve, stražar je povikao:
— Broj 327, naprijed!
Ivo je zakoračio u sredinu. Pogledi zatvorenika uprli su se u njega. Neki su bili prazni, mrtvi. Drugi su ga gledali s žaljenjem, ali ipak su morali sudjelovati.
— Reci, 327! — viknuo je stražar. — Priznaj da si bio kolovođa!
— Nisam bio, — rekao je Ivo, glasom koji mu je jedva izlazio iz grla.
— Jesi! Priznaj! Inače će tvoji drugovi znati što treba uraditi!
Prvi je izašao jedan starac, zatvorenik s kojim je Ivo dijelio komad kruha.
— Ti si nas poveo u pjesmu, — promrmljao je i šamar mu je zveknuo obraz. Starac je imao suze u očima, ali nije imao izbora.
Zatim su dolazili drugi. Jedan ga je nazvao “nacionalistom”, drugi “izdajnikom”, treći ga je udario nogom u potkoljenicu. Ivo je šutio. Svaki udarac ga je pekao, ali još više pekla ga je spoznaja da ljude tjeraju da se okreću jedni protiv drugih.
Kad je krug završio, stražar je zapisao nešto u bilježnicu i hladno rekao:
— Dobro. Vidim da znaš šutjeti. Naučit ćeš i priznati.
Ivo je pao na koljena, krv mu je curila iz usne. Pogledao je prema horizontu, prema moru koje se crvenilo pod zalaskom sunca. U glavi mu je bilo samo jedno: Anica, izdrži sa mnom. Ja ću izdržati zbog tebe.
Poglavlje XII – Neposlana pisma
Noći na Golom otoku bile su drugačije od dana. Danju su zatvorenike tukli valovi sunca, noću ih je bura rezala do kosti. Baraka je bila samo duga drvena kutija, s daskama umjesto ležajeva, bez pokrivača. Ljudi su ležali jedan do drugoga, dijeleći toplinu tijela i kašalj koji nije prestajao.
Ivo je često ležao budan. Oči su mu zurile u tamu, a misli su same krenule. I tada bi počinjao pisati pisma – ne na papiru, jer papira nije bilo, nego u glavi, riječima koje su gorjele tiše od šapata.
“Draga Anice,
dan je bio dug kao cijela godina. Ruke su mi krvave od kamena, ali kad zatvorim oči, vidim tvoje lice i sve rane postanu lakše. Danas sam ti htio donijeti kamenčić, bijel i gladak, ali stražar ga je bacio. Rekao je da tu nema uspomena. Ne zna da uspomene nosim u sebi. One su jače od njega.”
Ponekad bi mu Luka, pomorac, šapnuo:
— Opet pišeš?
— Pišem.
— Nemoj nikad stati, momče. To ti je jedino što ti ne mogu uzeti.
Sljedeće noći Ivo bi nastavio:
“Anice, večeras se more čulo jače nego inače. Udara o stijene kao da hoće probiti put do nas. Kad ga čujem, sjetim se Mure. Sjetim se našeg mosta i tvog osmijeha. Ako ikad izađem odavde, odvest ću te tamo gdje nas nitko neće razdvojiti.”
I tako, noć za noći, pisma su se slagala u njegovoj glavi. Nije znao hoće li ih ikada moći napisati, hoće li ih Anica ikad pročitati. Ali znao je da mu spašavaju život.
Jer svaki redak bio je poput udarca krampa – težak, ali nužan. Svaka riječ bila je otpor. A svaka misao na Anicu bila je zavjet: izdržat ću, makar postao samo sjena, jer ti si svjetlo koje me čeka.
Poglavlje XIII – Anicina zabluda
Dok se Ivo na Golom otoku borio s kamenom i suncem, u Murskom Središću život je tekao dalje, ali ne bez sjene. U upravnoj zgradi Međimurskih ugljenokopa, na oglasnoj ploči uz portret Tita i parole o bratstvu i jedinstvu, osvanuo je članak iz partijskog glasila.
Naslov je vrištao: “Razbijena nacionalistička skupina u rudniku!”
Ispod njega fotografija – loša, ali dovoljno jasna. Ivo u rukama milicionara, s pogledom spuštenim prema zemlji.
Anica je gledala papir drhtavim rukama. Srce joj je lupalo. Članak je pisao da je grupa rudara, predvođena “mladim kolovođom Ivom Levačićem”, organizirala neprijateljsko pjevanje protiv socijalističke domovine.
— Vidiš, kćeri, — rekao je Petar Farkaš, pružajući joj cigaru i zadovoljan, — istina uvijek izađe na vidjelo. Ja sam te upozoravao. Taj tvoj Levačić nije nikakav heroj, on je saboter.
Anica je šutjela. Oči su joj bile pune suza, ali glas joj je ostao zarobljen u grlu.
— Ali, tata… on nikad ne bi…
— Dosta! — presjekao ju je Farkaš. — Partija ne griješi. On je dobio što je zaslužio. Ti ćeš se udati za čovjeka koji vrijedi. A ne za kriminalca.
Nakon toga, otac joj je sve češće spominjao sina druga Jurića, studenta prava iz Zagreba. Ubrzo je mladić počeo dolaziti u posjetu, uljudan, s kravatom i knjigama pod rukom.
— On ima budućnost, Anice, — govorio je Farkaš. — Takvi grade državu. A rudari… rudari se zakopaju sami.
Anica je pokušavala vjerovati ocu. Novine su bile jasne, selo je šaptalo isto. Ipak, kad bi ostala sama u svojoj sobi, skidala je članak sa zida i zurila u Ivin lik. Znala je njegove oči. Znala je da u njima nikad nije bilo mržnje.
A onda bi ga vratila natrag, jer se bojala da će netko otkriti da sumnja u službenu istinu.
Noću bi se pitala: Je li moguće da je moj Ivo stvarno kriv? Ili je sve ovo samo laž?
I u toj zabludi, između ljubavi i straha, dani su prolazili.
Poglavlje XIV – Zaručni prsten
Proljeće pedeset i treće u Murskom Središću stiglo je s cvjetanjem jablanova uz Muru i svečanostima koje je Partija organizirala za Prvi maj. Na trgu su djeca recitirala stihove o Titu, tamburaši su svirali, a žene su dijelile kolače s crvenim zastavicama zabodenim u sredinu.
U tom ozračju, u kući Petra Farkaša, odvijala se mala privatna svečanost. Anica je sjedila u dnevnoj sobi, u plavoj haljini koju joj je otac odabrao, dok su oko nje sjedili gosti – činovnici rudnika i jedan mladić, sin partijskog funkcionara iz Zagreba, Marko Jurić. Imao je glatko lice, odijelo koje je mirisalo na novinu i samouvjeren osmijeh.
Na stolu su stajale čaše s vinom i tanjuri s hladnim narescima. Atmosfera je bila vesela, gotovo prisilno vesela. Samo je Anici svaki smijeh odzvanjao poput laži.
Petar Farkaš je ustao i podignuo čašu.
— Drugovi i drugarice, večeras slavimo! Naša Anica, moja kći, našla je čovjeka dostojnog sebe i budućnosti koju zaslužuje. Marko, dođi!
Marko se uspravio, nasmiješio i sjeo kraj Anice. Iz džepa je izvadio malu kutiju. Kad ju je otvorio, unutra je zasjao zlatni prsten.
— Anice, — rekao je, glasom punim uvježbane uljudnosti, — znam da je ovo možda iznenada, ali vjerujem da je pravi trenutak. Hoćeš li biti moja žena?
U sobi je nastala tišina. Svi pogledi uprti su bili u nju. Anici se srce steglo. U mislima joj je bljesnulo lice Ive Levačića – crne ruke, crne oči, ali bijelo, čisto srce. Osjetila je suze na rubu, ali nije smjela.
Njezin otac je stajao s osmijehom, pogledom punim ponosa, a istodobno i prijetnje. U njegovim očima vidjela je jasnu poruku: nema izbora.
Anica je jedva čujno izustila:
— …da.
Pljesak je odjeknuo sobom. Marko joj je stavio prsten na ruku, a Farkaš nazdravio.
— Za budućnost naše djece i naše socijalističke domovine!
Svi su pili, smijali se i čestitali. Samo je Anica osjećala hladan metal na prstu, kao lanac koji ju je svezao. U srcu joj je šaputalo jedno ime, ime koje se nije smjelo izgovoriti: Ivo.
Poglavlje XV – Tri zime
Prva zima – 1951.
Na Golom otoku bura je zavijala kao zvijer. Valovi su udarali o obalu i špricali zatvorenike dok su nosili kamenje s jedne hrpe na drugu. Ivo je imao ruke ispucale do krvi, a u leđima bol koja nije popuštala. Svaki dan bio je isti – rad, samokritika, glad, spavanje na daskama.
Noću je mislio na Anicu. Njegova “neposlana pisma” bila su jedino što mu je ostalo. Pisao ih je u glavi, šaptao ih u mraku barake.
U Murskom Središću, Anica je sjedila uz peć i gledala kroz prozor. Na ruci joj je sjajio zaručni prsten, ali srce joj je bilo prazno. Marko je dolazio sve češće iz Zagreba, donosio knjige i pričao o “svijetloj budućnosti Jugoslavije”. Ona je slušala, klimala, a u sebi osjećala kako se guši.
Druga zima – 1952.
Ivo je postao kost i koža. U logoru su ga već smatrali “preodgojenim”, jer nije pružao otpor. Radio je šutke, primao udarce, i živio samo kroz misao da mora izdržati. Luka, pomorac, postao mu je najbliži prijatelj.
— Ne zaboravi, momče, — šapnuo bi mu, — tvoj život počinje opet tek kad iziđeš odavde.
U selu, Anica je već službeno bila zaručnica Marka Jurića. Otac je ponosno pokazivao svima da mu kći ide “pravim putem”. No ona se noću budila u suzama, misleći na Ivu. Selo je šaptalo, ali nitko nije smio naglas reći da je mladi rudar nedužan.
Treća zima – 1953.
Na Golom otoku, Ivo je već bio samo sjena čovjeka koji je nekad silazio u jamu u Murskom Središću. Ipak, u njegovim očima još je gorio plamen – mali, ali tvrdoglav. Naučio je disati plitko, raditi mehanički, misliti samo kad je bio siguran da ga nitko ne čuje.
Tog proljeća došla je vijest: amnestija. Nekolicina zatvorenika, među njima i broj 327, puštena je nakon tri godine “preodgoja”. Ivo je stajao na obali, čekajući brod koji će ga vratiti na kopno. Bio je mršav, pogrbljen, ali živ. U grudima mu je tutnjalo samo jedno pitanje: Hoće li Anica još misliti na njega?
A u Murskom Središću, u kući Farkaševih, pripreme za svadbu bile su već u tijeku. Marko je donio novu kutiju – s prstenovima za vjenčanje. Anica je zurila u ogledalo, lice joj je bilo blijedo. Dok su joj majka i otac govorili o “sretnom životu pred njom”, u mislima je vidjela samo jedno: oči rudara Ive Levačića, onakve kakve ih je posljednji put gledala u sudnici.
(nastaviti će se)