U Hrvatskoj se 23. kolovoza obilježava Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, dan kada se prisjećamo milijuna ubijenih, progonjenih i poniženih od strane nacističkih, fašističkih i komunističkih diktatura. Iako je komunistički režim ostavio dubok i krvav trag u hrvatskoj povijesti, hrvatski narod još uvijek ne dočekuje taj dan s punom istinom i pravdom.
Komunistički zločini počinjeni nakon Drugog svjetskog rata i desetljećima nakon njega sustavno su zatirani ili relativizirani. Hrvatski narod bio je žrtva sustavnih progona, likvidacija i prisilnih progona, a izvršitelji su bili partizani i komunističke vlasti. Primjeri toga su brojni:
-Bleiburg i Križni put, gdje su desetci tisuća razoružanih hrvatskih vojnika i civila bez suda pogubljeni.
-Jame i masovne grobnice diljem Slovenije, Hrvatske i BiH koje i danas svjedoče o planskom uništavanju svega što je bilo označeno kao “neprijatelj revolucije”.
-Goli otok, logor mučenja i smrti, gdje su politički neistomišljenici brutalno zlostavljani samo zato što nisu slijepo slijedili partijski diktat.
Unatoč nebrojenim dokazima i istraživanjima, u hrvatskim medijima i dalje vlada namjerno neodređen diskurs. Umjesto da jasno imenuju počinitelje zločina – partizane i komunističke strukture – i njihove žrtve, hrvatski narod, izvještaji se svode na općenite fraze poput “stradali su brojni ljudi u poratnom razdoblju” ili “događale su se represije”. Time se ne samo iskrivljuje povijest nego i vrijeđa uspomena na žrtve.
Druge europske zemlje, poput Poljske, Češke ili Mađarske, jasno su osudile komunistički režim i priznale njegove zločine. Hrvatska, međutim, još uvijek nosi teret šutnje i namjerne relativizacije. Dok se ne prestane prikrivati istina i dok zločinci ne budu imenovani, ovaj dan ostat će samo formalnost – umjesto iskrenog čina sjećanja i pravde prema onima koji su izgubili živote zbog zločinačke ideologije.
(rt, foto: ilustracija)