Prvi titular Župe Mursko Središće je sv. Ladislav, utemeljitelj Zagrebačke nadbiskupije kojoj je sve do 1997. pripadalo i Međimurje. Na njegov spomendan (27. lipnja) obilježava se i Dan Grada.
Drugi zaštitnik, osobito do prije 40 godina, bio je Stjepan, prvi ugarski kralj. Njegov spomendan je sve do reforme liturgijskog kalendara bio 20. kolovoza („Kraljevo”), a nakon reforme 16. kolovoza. U Središću je njegovo proštenje 1985. spojeno s novim titularom Marije Kraljice (22. kolovoza), pa se proštenje obično slavi u nedjelju između tih dvaju blagdana. Pošto dijeli isti datum sa sv. Rokom koji se slavi u Draškovcu i Novom Selu Rok, Stjepan je ostao nekako na margini i nepoznat je mnogim Međimurcima. Ima li naš kraj kakve poveznice s njim i kako se širio kult posvećen njemu?
Tko je bio Stjepan?
Rođen je u Ostrogonu na Dunavu oko 975. godine kao sin ugarskog kneza, a njegovo narodno ime bilo je Vajk. Prilikom krštenja uzeo je ime Stjepan, prema Stjepanu prvomučeniku iz Djela apostolskih. Stjepanov kult bio je u ono vrijeme vrlo raširen u kršćanskom svijetu, trojica hrvatskih kraljeva su također nosila to ime (Stjepan Držislav, Stjepan I. i Stjepan II., Zvonimirov sin). Prema nekim izvorima, Stjepanova žena, Gisela Bavarska uvelike je utjecala na njega da kršćanstvo ne prihvati samo kao službenu religiju već da se uistinu obrati. Uspoređujući ga s njegovim ocem koji je iako kršten i dalje živio na poganski način, Stjepan je uz razboritost i odlučnost imao i osobitu crtu pobožnosti koja ga je učinila omiljenim među pukom i svetim u očima nasljednika.
Okrunjen od pape Silvestra II. točno na Božić 1000. godine, Stjepan je postao prvi ugarski kralj i vladao je 38 godina. Sa suprugom Giselom imao je petero djece, dvoje od njih je preminulo nedugo nakon rođenja, dvije kćeri su udane u druga kraljevstva, a za svoga nasljednika pripremao je sina Emerika. Njemu je uputio pisma koja su ostala sačuvala do danas kao „ogledalo za knezove” – Stjepan je podrobno opisao kakve vrline treba imati kršćanski vladar i kako treba postupati da se učvrsti pravednost među pukom, milosrđe prema potrebnima, poštivanje vlasništva i zakonitost u nasljeđivanju. 1031. godine, malo prije planirane krunidbe za suvladara, Stjepan je ostao bez sina. Emerik je poginuo nesretnim slučajem u lovu, napadnut od divljeg vepra. Sljedeći zakoniti nasljednik na prijestolju trebao je biti Vazul, Stjepanov rođak, međutim on je, pokrenuvši pogansku stranku htio svrgnuti Stjepana, ali je otpor ugušen i Vazul kažnjen za veleizdaju kraljevstva.
Bio je u dobrim odnosima sa tadašnjim hrvatskim kraljem Krešimirom III. koji ga je zvao u pomoć protiv Mlečana koji su preoteli Zadar, a prema nekim izvorima, Stjepanov sin Emerik bio je zaručen s Krešimirovom kćeri, međutim do vjenčanja nikada nije došlo.
Shrvan smrću svoga sina, Stjepan se još više utekao vjeri: u nekoliko je navrata posvetio svoje kraljevstvo Blaženoj Djevici Mariji, a preminuo je 1038. na njezin blagdan, 15. kolovoza. Nakon njegove smrti slijedila su različita previranja i borbe za prijestolje, a kad je vladar postao Ladislav 1077. godine pokrenuo je postupak kanonizacije za Stjepana, Emerika i nekoliko učitelja – benediktinaca koji su bili zaslužni za kristijanizaciju Ugarske. Stjepanu je naime posvetio i zagrebačku katedralu, kao i mnoge druge crkve.
O štovanju svetog Stjepana u Hrvatskoj
Kult sv. Stjepana započinje u Zagrebu gdje se slavi kao zaštitnik katedrale, a tijekom svoje 900 godina duge povijesti imao je svoje uspone i padove. Nakon pobjeda nad Turcima štovanje je jačalo, osobito jer su se branitelji znali utjecati različitim zavjetima ovome svecu, a jedan zapis iz 1630. godine pripisuje zagovoru sv. Stjepana očuvanje čitave zagrebačke biskupije od turskog jarma i heretičke ljage, kao jedine biskupije u tadašnjem Ugarskom kraljevstvu koja nije potpala pod tursku vlast niti se u njoj ukorijenio protestantizam (Ivan Mrnavić, kanonik).
Štovanje svetih kraljeva širio je tzv. zagrebački kulturni krug osobito tijekom baroka, spajajući kult sv. Stjepana i Ladislava s marijanskom pobožnošću. Na isti način tijekom 18. stoljeća gradnjom kapele sv. Ladislava u Murskom Središću (prema oporuci Jurja Nagyja – kako svjedoči pavlin Josip Bedeković) kult dolazi i u Mursko Središće. Posjednik i „najviši inspektor slavonskih daća” daje svoje zemljište za gradnju kapele 1699. godine, dok je nekoliko godina prije dotadašnja crkva posvećena sv. Martinu koja se nalazila blizu Mure najvjerojatnije stradala u poplavi (oko 1690.)
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća (usponom mađarizacije) štovanje je u Hrvatskoj doživjelo svoj pad. Protiv svetih ugarskih kraljeva ustali su svojim člancima i napisima neki domoljubni svećenici – pripadnici Čiste stranke prava (1900. g. Stipe Vučetić i dr.) koji su štovanje ovih kraljeva držali „nametnutom mađarizacijom”. O toj netipičnoj pojavi „kulture otkazivanja” i u drugim zemljama piše slovenski teolog Andrej Lažeta u knjizi „Sveti Ladislav”: „Mađarski nacionalizam je u 19. i početkom 20. stoljeća pokušao zloupotrijebiti njegov kult za širenje mađarizacije i jačanje mađarske narodne svijesti, što je bila velika zloporaba njegove svetačke osobnosti u političke svrhe. Tako su ga Slovaci, Slovenci i Hrvati počeli otklanjati kao „mađarizatora i okupatora”, a neki su ga zacijelo proglasili i „ratnim zločincem”, a Katoličku crkvu prikazivali kao „nerazumnu pristalicu mađarskih nacionalnih interesa” koja je iz političkih razloga pristala na kanonizaciju kralja sv. Ladislava da bi u Ugarskom kraljevstvu mogla zatrti Slovake, Hrvate i Slovence.” Kao odgovor na tu nametnutu krivicu, dr. Lažeta tvrdi da se svetost nijednog čovjeka ne može vezati samo na uske granice jedne domovine i jednog naroda, već vrline pojedinih svetaca pripadaju cijelom svijetu (univerzalne su), što se često zaboravlja.
Štovanje u Međimurju
Uz Mursko Središće sveti Stjepan ostavio je traga i u ovim mjestima:
Podbrest – prema povijesnim izvorima (popisima župa) u 15. stoljeću postojala je crkva sv. Stjepana u Podbrestu, koja je 1501. godine bila bez svećenika (vacat – prazna), a u kasnijim se popisima više ne spominje. Danas nije poznato mjesto gdje se ona točno nalazila.
Orehovica – monumentalan pil sv. Štefana Kralja nalazio se u polju sjeverno od Orehovice. Na vrhu 270 cm visokog stupa dominirao je kip sv. Stjepana u velikaškoj odori, a pil je bio natkriven krovićem. U kanonskim vizitacijama spominje se 1822. g., ali je bio mnogo stariji, poznat po izrazito baroknoj plastici, vjerojatno s kraja 17. stoljeća. U travnju 1945. g. teško su ga oštetili bugarski vojnici, a danas nije točno poznato ni mjesto gdje se pil nalazio.
Prelog – kapela sv. Stjepana na gradskom groblju je neogotička građevina sagrađena sredinom 19. stoljeća. U njoj je kripta u kojoj su pokopani preloški svećenici Stjepan Foky, Martin Lapossy i drugi.
Celine (župa Podturen) – gradnja kapele počela je u travnju 1997. g. Glavni donator bio je Stjepan Bobičanec (Steve Ryder), uspješan poduzetnik iz Australije rođen u Celinama. Posveta i blagoslov kapele bili su 5. kolovoza 1997. g. Prema mjesnom običaju proštenje u Celinama slavi se prve nedjelje u kolovozu.
Gornji Mihaljevec – uz zaštitnicu župe sv. Katarinu Aleksandrijsku tradicionalno se u Gornjem Mihaljevcu slavi i sv. Stjepan (Štefan-Kralovo). Na glavnom oltaru crkvu krasi, s lijeve strane kipa sv. Katarine, i kip sv. Stjepana.
Štefanec – po ovom svecu mjesto je dobilo ime, a danas se u njemu nalazi jedan poklonac, otvorena kapelica posvećena Štefanu Kralju (s kipom). Datirana je u 1807. g., a obnovljena 1997. g.
Martina Horvat
Foto: ilustracija, Wikipedia
