Vraća li se to kroz mala vrata u Hrvatsku komunizam? Pitanje koje su hrvatski branitelji postavljaju ovih dana. U Hrvatskoj je Dan antifašističke borbe proglašen praznikom, organiziraju se pompozna svečana obilježavanja toga dana s temeljnom porukom, “da nije bilo Partizana, ne bi bilo Hrvatske”?
Zanimljivo je i zašto taj praznik nije kao u uljuđenoj Europi i svijetu “Dan antifašizma” ? Nego se dodaje riječ “borba” koja kod hrvatskih domoljuba budi sjećanja na Bleiburški Križni put, na stotine tisuća pobijenih Hrvata u razdoblju poslije II. svjetskog rata. U toj “borbi” pobijeni su Hrvati u broju koliko ih sada ima u Hrvatskoj.
Nesumnjivo da je antifašizam otriježnjenje svijeta posebno Europe, koja je pokušala raskinuti sa svim oblicima totalitarizama jer nijedan nije donio ništa dobro čovječanstvu. No komunisti su vješto iskoristili takvo raspoloženje naroda i raznim lažima uvjeravali ljude kako su upravo oni antifašisti, a dolaskom na vlat su uveli totalitarizam strahovitih razmjera pod nazivom Komunizam u kojem je čovjek kao individua prestao postojati, a politički neistomišljenici su fizički likvidirani i to na način da su im se skrivali i grobovi, kako bi se izbrisalo svako sjećanje.
Tako nešto su u Hrvatskoj prvi puta napravili Habsburgovci iskorijenivši obitelji Zrinki i Frankopan, čime su Hrvatsku vratili stoljeće unazad. To isto su napravili komunisti u Hrvatskoj kada su u poraću pokušali i u dobroj mjeri uspjeli eliminirati hrvatsku inteligenciju.
Po svim raspoloživim dokumentima te izjavama svjedoka, pokolji u poraću bili su počinjeni planski, da se uništi biološki potencijal hrvatskog naroda, u čemu su nažalost u znatnom dijelu uspjeli.
Samo u Međimurju je mlađa muška populacija desetkovana, neki su se uspjeli spasiti bijegom u Austriju i kasnije prekomorske zemlja, ako nisu ubijeni na granici.
Zanimljivo je pročitati definicije antifašizma bilo na wikipediji bilo u Hrvatskoj enciklopediji, koja pojašnjava:
Antifašizam je pokret protiv fašizma i nacizma, koji se od sredine 1930-ih pojavio u gotovo svim europskim zemljama, i koji je u različitim oblicima otpora okupljao različite političke stranke (demokrate, liberale, socijaliste, komuniste, demokršćane i dr.).
antifašizam (anti- + fašizam), politički pokret protiv fašizma i nacizma. Naziv antifašizam razvio se u današnjem značenju zbog toga što se »fašizam« rabio kao generički pojam koji označuje ideologije, političke pokrete i organizacije te vladavinske poretke koji su po svojoj socijalnoj osnovi i političkoj funkciji te metodama djelovanja srodni talijanskomu fašizmu (kao i njemačkomu nacizmu). Stoga je i opozicija stavovima i akcijama desnih ekstremističkih stranaka i pokreta nužno dobila i vlastiti pojam. Antifašizam je politički pokret utemeljen na najširim demokratskim osnovama i na negaciji bitnih ideoloških postavki ovih dvaju pokreta. U fašističko-nacističkim agresijama 1930-ih i u vrijeme II. svjetskog rata antifašizam prerasta u državnu politiku mnogih zemalja radi očuvanja neovisnosti protiv fašističkih presezanja.
U raznim zemljama antifašizam je poprimio različite organizacijske oblike. Najranija je bila Antifašistička koalicijska akcija, koju je u izbjeglištvu 1927. organizirala talijanska oporba, dvije socijalističke i Republikanska partija. Potom su antifašističke ideje najjasnije bile izražene na strani legalne španjolske vlade i Narodne fronte u španjolskome građanskom ratu 1936–39.
Komunisti su se vrlo brzo uključili u antifašistički pokret te su, na osnovi zaključaka Kominterne, 1930-ih nastojali ujediniti sve demokratske snage i stranke u borbi protiv fašizma. No, njihove su manje ili više neprikrivene nakane uvijek bile da takvim širokim pokretom dominiraju te da im to bude tek prva stepenica u revolucionarnom preuzimanju vlasti.
Ideje antifašističkoga pokreta preuzela je tijekom II. svjetskog rata Antifašistička koalicija. Međunarodne konferencije tih godina, kao i odluke o utemeljenju UN-a, razrada su ključnih ideja antifašističkoga pokreta.
Antifašistički pokret u Hrvatskoj već je tijekom 1941. postao vrlo jak, da bi snažio praktički bez zastoja prema kraju rata. I u Hrvatskoj, i na razini Jugoslavije, komunisti su uvijek imali ključne funkcije. U svim novoosnovanim organizacijama i državnim tijelima, i u onima koje su imale antifašistički predznak, bili su zastupljeni pojedinci iz različitih političkih stranaka, ali su njima praktički rukovodili komunisti. I nadalje su nastupali s antifašističkim i demokratskim programima i parolama, ali, kako se primicao kraj rata, sve je više postajalo jasno da će učiniti sve kako ni nakon rata ne bi ispustili vlast iz svojih ruku. Zato su se antifašističke parole, odnosno borba protiv Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika, stalno i neraskidivo vezale uz tipično komunističke parole o socijalnoj pravdi i vlasti »radnika i seljaka«.
U poslijeratnoj Europi pojam antifašizam postaje višeznačan, često bitno određen konkretnom političkom situacijom. U zapadnoeuropskim demokracijama antifašizam postaje ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma. U komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Na taj se način antifašizam u tim zemljama povezuje i isprepleće s komunističkom ideologijom i praksom i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku.
————–Hrvatska enciklopedija————-
P.S. Očigledno je da prisvajanje antifašizma od strane partizana / komunista predstavlja povijesnu prijevaru Hrvata, te je u naravi operacionalizacija Memoranduma SANU II. Živih partizana u Međimurju više nema, jer to bi danas bili 100 – godišnjaci, stoga se postavlja pitanje tko je i s kojim ciljem vrbovao mlađe ljude na te prigodne balove vampira.
Hrvatski branitelju su se borili protiv srpskih fašista i njihovih sljedbenika četnika, pa se mišlju s početka, “vraća li se komunizam?” postavlja pitanje, zašto se za Dan antifašističke borbe polažu vijenci i pale svijeće samo kod partizanskih spomenika, a ne i kod spomenika hrvatskim braniteljima? I drugo veliko pitanje je: “Zašto se hrvatskima braniteljima ne dozvoljava obilježavanje Dana antifašističke borbe, jer ni na jedno obilježavanje nisu pozvani i/ili nisu dobro došli?
O Tuđmanovoj politici pomirbe u Hrvatskoj više nema ni povjetarca, po tko zna koji puta u povijesti se Hrvati dijele na “nas” i “one druge” i to upravo u ovakvim prilikama promoviraju hrvatski politički vođe, koji su dobri i s jednima i s drugima samo da dobiju glas.
Ratnik svjetlosti