Poznati međimurski pisac i djelatnik u kulturi Gorkić Taradi objavio je na portalu medjimurje.info sljedeći tekst koji prenosimo, a koji je započeo riječima:
Nekad sam vjerovao u moral.
Sada gledam kako ga gazimo bez riječi.
Jer ako se krivotvorine mogu legalizirati izborima – što nam preostaje?
Konobar s olovkom: Ruku na srce, što je u Čakovcu bolje?
Zgrožen sam. I razočaran. Ali najviše – umoran od pokušaja da vjerujem da se nešto može promijeniti.
Ljerka Cividini je ponovo izabrana za gradonačelnicu.
Znam, demokratski proces, izbori, volja naroda i sve ostale floskule koje dobro zvuče u izvještajima.
Ali kako da mirno gledam na izbor osobe čiji je legitimitet ozbiljno kompromitiran još na prošlim izborima?
Ostaje činjenica – koju svi vole zaboraviti – da je policija tada utvrdila kako je moj potpis krivotvoren na listi podrške za njenu kandidaturu. Ne nagađa se. Ne sumnja se. Dokazano. Crno na bijelo.
I što se dogodilo? Ništa.
Nije reagirala javnost. Nisu reagirale institucije.
Nisu se oglasile stranke koje si vole tepati da su „moralni korektiv“ društva.
Šutnja. Šutnja kao sudionik.
A što je napravila sama Ljerka? Ništa.
Niti je tražila odgovornost. Niti je povukla kandidaturu. Niti se ispričala.
A moralna osoba, kakvom sam je nekada smatrao – jer smo bili i susjedi – u trenutku kad sazna da je njezina kandidatura bila temeljena na falsificiranoj podršci, učinila bi ono jedino časno – dala bi ostavku.
Ali ovo nije film. Ovo je Čakovec.
Ovdje se ne nagrađuje čestitost, već šutnja.
Ovdje se iznova biraju oni koji ne znaju tko je potpisao, tko je dostavio, tko je lagao.
Jer, ruku na srce – tko vjeruje da je falsificiran samo jedan potpis, taj stvarno vjeruje i da jednorog živi u Perivoju Zrinskih. Možda gospodin Generalić?
I često me pitaju – “Zašto te to toliko pogodilo? Pa nije kraj svijeta.”
Nije.
Ali je kraj povjerenja.
Pogodilo me jer je netko iz neke banke – institucije kojoj vjerujemo s najosjetljivijim osobnim podacima – dao moj broj osobne iskaznice, rok trajanja i na kraju – netko je iskoristio moje ime i pravo da odlučim želim li podržati nekog kandidata ili ne.
Zato me pogodilo.
I pogodilo me i zato što – iako imam već 60 godina – još uvijek, poput Generalića, vjerujem u poštenje. I možda upravo zato ovo i pišem – jer ne želim da mi ga potpuno ubiju.
Ni sam ne znam zašto sam se nadao da neće ući ni u drugi krug.
Valjda sam se nadao da će građani reći – dosta je.
Ali građani su rekli – svejedno je.
Jer ako ne reagiramo na falsificiranje potpisa, zašto bismo reagirali na bilo što drugo?
Ako nas ne uzrujava laž koja dodiruje samu srž demokracije – slobodu izbora – kako ćemo reagirati na „obične“ afere, na netransparentnost, na pogodovanja, na sve ono što odavno više ne zovemo korupcijom jer zvuči preteško za svakodnevicu?
Institucije?
One šute i čekaju – vjerojatno naredbu vrhovnog zapovjednika pravosuđa, DORH-a i svih ostalih neovisnih tijela koja se ponašaju kao da su pod istim kabinetom.
One znaju kada i za koga treba djelovati. Kad netko „njihov“ strada, brzo se dižu svi mehanizmi. Kad strada običan građanin – to je kolateralna šteta sustava.
A ruku na srce, što je u Čakovcu bolje?
Imamo li više sadržaja? Više transparentnosti? Više mogućnosti?
Imamo li osjećaj da nas se išta više pita osim zaokruživanja svakih nekoliko godina?
Lako je slaviti pobjedu. Teže je opravdati povjerenje.
Ali još teže je ponovno vjerovati da će se nešto promijeniti – kad znaš da je netko već na startu trčao s lažnom prijavom, a sudac samo kimnuo glavom i pustio da trka krene.
Ne tražim čudo. Samo ono osnovno – da poštenje ne bude mana, a istina ne bude teret.
Ali možda za ovaj grad – još uvijek – tražim previše.
Gorkić Taradi, portal medjimurje.info , foto: ilustracija)
