| Feručo Lazarić, Istranin iz Svetvinčenta, rođen 1955. godine planinarenjem se počeo baviti prije dvadesetak godina kada je izgubio vid i bio primoran odustati od mnogih aktivnosti kojima se bavio, naročito skijanja. Nekada je radio u Uljaniku kao konstruktor-projektant, a zatim je otvorio pizzeriju. Usto, dvadeset je godina svirao bas gitaru i pjevao po plesnjacima u Rovinju, Umagu i Poreču. O Lazarićevu planinarskom žaru svjedoče i njegove članske iskaznice lokalnog Planinarskog društva Glas Istre, planinarskih društava Karlovac i Medveščak. Nakon osvojenog Olimpa, Triglava, Musale (najvišeg vrha Balkana u Bugarskoj) i južnih Karpata u Rumunjskoj, odlučio je prehodati najdulju long trail stazu u Hrvatskoj, Via Adriaticu. Svoja planinarska iskustva, svoj nevidljivi svijet pun slika i pjesme pretočio je u knjige “Planinarenje na slijepo” i “Na drugi način lijepo”, a u pripremi je i treća nesumnjivo jednako domišljatog naslova.
U CZK „Rudar“ u petak 14. ožujka 2025. Feručo je publici ispričao svoju nevjerojatnu priču o svojim počecima planinarenja, do mnogih osvojenih europskih vrhova, prohodanoj Via Adriatici pa sve do zavidnih planinarskih pothvata po afričkom Kilimanjaru, poznatom himalajskom treku oko Annapurne, po Peruu, ali i turističkim putovanjima po Tajlandu i Indiji. Kad je izgubio vid, umjesto da se preda, odlučio je promijeniti sebe i svoj pogled na svijet, pretvarajući hendikep u prednost i tako svom snagom i upornosti promijeniti svoj život. Danas, kao slijep, planinari, putuje, piše knjige i susreće ljude koje možda nikada ne bi sreo pa vrlo duhovito objašnjava o svim benefitima koje mu je sljepoća donijela. Feručo nije bio prvi put u Murskom Središću, sa svojom pratnjom redovito dolazi na Vincekov pohod, a prošle je godine sudjelovao i na susretu OSI u sklopu projekta „S osmijehom u planine“ na tradicionalnom „Urbanovom pohodu“ na kojem su sudjelovali i neki drugi planinari s posebnim potrebama. S našim Zlatkom Mihocekom prohodao je nekoliko dionica Via Adriatice, često se u planinarenju druži s našim Stankom. Njihova su prijateljstva ostavila neizbrisiv trag i druženja koja se iz godine u godinu upotpunjuju i osnažuju. Budući da je Feručo i glazbenik, uz pratnju gitare otpjevao je i dvije pjesme kojima je često upotpunjavao svoja planinarska druženja. Njegov je moto „Život je lijep i kad si slijep“ važna poruka svima da život ima smisla i kad imaš neki hendikep, da čovjek može pronaći sreću i dijeliti je s drugima. „Sva moja planinarenja doživljavam sluhom, pod stopalima znam koji je teren, diram stabla. Kada čujem potok, to mi je fantastično. Meni su bitni šumovi. U prirodi su to ptičice, potok, zvuk ljuljanja grana na vjetru, životinje. Ne mogu doživjeti vidik na vrhu – tu nagradu zašto planinari idu do vrha. Nemam taj pogled. Ali meni to nije važno. Meni je osjećaj da sam savladao sve te prepreke, trijumfalan. To je moj izvor zadovoljstva. I onda o tome napišem putopis.“ Želimo mu još mnogo, mnogo lijepih planinarskih ciljeva, veselih druženja uz gitaru, puno zdravlja i snage na svakom koraku! Sretno, Feručo!!! |
(SV)
