Kako je pokušaj oslobođenja u studenom 1918. neslavno propao, u Varaždinu se pod zapovjedništvom Slavka Kvaternika polako skupljala hrvatska vojska. Jezgru oslobodilačke vojske činila su dva karlovačka bataljuna. Osim toga, iz Karlovca su u borbu pošli i pitomci kadetske škole i hrvatski sveučilištarci. Osim Karlovca, i u drugim gradovima organizirala se vojska za oslobađanje Međimurja.
U Zagrebu je organizirana “Dobrovoljačka sokolska legija” koju su činili hrvatski mornari bivše austro-ugarske ratne mornarice. U Varaždinu su reorganizirane i pojačane snage koje su izvršile neuspjeli napad 13. i 14. studenog. Satnik Stjepan Sertić pojačao je svoj domobranski bataljun i pretvorio ga u “Varaždinski bataljun”. “Međimurska satnija” pod zapovjedništvom natporučnika Franje Glogovca pojačavana je tijekom mjeseca studenog i prosinca dobrovoljcima koji su pobjegli iz Međimurja.
Osim toga, u Varaždinu je stvorena i konjica. Od vojnika bivše 10. husarske domobranske pukovnije sastavljena su 2 konjička eskadrona pod zapovjedništvom majora Mihajla Georgijevića i satnika Matije Čanića. Major Ivo Henneberg doveo je u pomoć “Sisački bataljun”.
Na vrijeme za sudjelovanje u akciji stigao je i satnik Radoslav Rački koji je u Novoj Gradiški sastavio “Novogradiški bataljun” jačine 750 vojnika i 20. prosinca krenuo u borbu za oslobođenje Međimurja. Potpukovnik Kvaternik je odredio da akcija za oslobađanje Međimurja počne 24. prosinca 1918. godine u 6 sati.
Satnik Sertić je s 8 strojnica i pola Varaždinskog bataljuna do 13 sati zauzeo željeznički most preko Mure te skele kod Kotoribe. Time je cijelo Međimurje bilo oslobođeno mađarske vlasti, i to u roku od sedam sati. Kvaternik se 26. prosinca vratio u Zagreb, a svu civilnu i vojnu vlast predao je potpukovniku Dragutinu Perku, prvom guverneru oslobođenog Međimurja. Ubrzo je ponovno uspostavljen normalan život. 27. prosinca dr. Ivan Novak je s članovima Narodnog vijeća za Međimurje održao sastanak s povjerenicima međimurskih naselja.
To je ukratko tijek oslobođenja Međimurja od Mađarske okupacije 1918. godine. Spomenut da se postave neka pitanja. Za nas su nevažni politički spinovi, a iz medija je razvidno da se odavala počast pokojnim zaslužnim Međimurcima za buđenje nacionalne svijesti u povodu Dana sjedinjenja s maticom zemljom Hrvatskom.
Vukovar je branila cijela Hrvatska i na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, cijela Hrvatska ide u Vukovar. Kao što se vidi iz kratkog pregleda događa, Međimurje je 1918. oslobađala cijela Hrvatska, ali na obilježavanje toga povijesnog događaja ne dolazi nitko osim političara koji na tom događaju žele pridobiti glasače, ili možebitno nitko drugi nije ni pozvan ?
Osim toga jučer je odana počast na grobovima i kod spomenika, dr. Ivanu Novaku, dr. Vinku Žgancu, Jurju Lajtmanu i Kapistranu Geciju povodom Dana sjedinjenja Međimurja s maticom zemljom Hrvatskom. Naravno izvješća s polaganje vijenaca zaslužnim Međimurcima vrve imenima političara, dok „običnog“ puka nema, što je jasno vidi i na fotografijama i novinarskim izvješćima. Ali je zato na predizbornom skupu Zorana Milanovića pod nazivom „Svečana akademija povodom obilježavanja spomendana 9. siječnja – Dana sjedinjenja Međimurja s maticom zemljom Hrvatskom“ okupila mnoštvo štovatelja lika i djela aktualnog predsjednika Republike Hrvatske (Déjà-vu).
Zato se s gorčinom pitamo: „Gdje su imena osloboditelja Međimurja 1918?“ Nijedna ulica, trg, travnjak, ….. ne nose naziv bilo koje postrojbe koja je učestvovala u oslobođenju Međimurja 1918. godine. Nema čak ni spomen ploče bar s imenima zapovjednika osloboditelja; Slavka Kvaternika, Stjepana Sertića, Mihajla Georgijevića, Matije Čanića, Ive Henneberga, Radoslava Račkog itd., pa čak ni Dragutina Perka, prvog guvernera oslobođenog Međimurja.
Predsjednik ZBUMŽ
Željko Tomašić
