Nedavno smo objavili kratku priču središćanskog pisca i pjesnika Vladimira Varšića-Bobija koju možete pročitati OVDJE. Sada pak objavljujemo drugu koja se nadovezuje na onu prvu. Tko shvati, shvatit će, tko neće neka obavezno pročita prvu. (rt)
Jednog se ljetnog dana u našem selu pojavio cirkus. Veliki šator, jako veliki šator prekrio čitavu ledinu. Vreva i egzotične životinje koje su čas izgledale poput ljudi, a čas poput žirafa, slonova, majmuna, lavova, tigrova, a bila je tu i jedna tigrica (u koju sam se zaljubio – iako moram priznati, više volim žirafe), žena s dvalica – jedno naprijed, drugo otraga i mogla je istovremeno govoriti dva strana jezika odjednom, a ja sam ih mogao razumjeti oba. Samo Toni, moj prijatelj, ja i nitko drugi. Bio je tu i čovjek visok, vitak, koji je zračio nekakvim svjetlom, oko njega su kao nekakvi prozirni oklopi bile pokretljive žive boje koje su plesale oko njegovog tijela. Rekao sam Toniju što vidim, a on je sav uzbuđen rekao: „i ja ih vidim! Ostali su nas u čudu gledali kad smo im spomenuli te boje, a prstom uperenim u glavu pokazivali da s nama nešto nije u redu. Čovjek se zvao Aurelije i bio predstavljen kao hipnotizer.
Bili su tu i peseki, slatki mali pudlići koji su izvodili lude stvari, hodali na dvije noge, skakutali, izvodili vragolije. Klaunovi su prikazivali svoja umijeća, žonglirali, prikazivali trikove, ludovali, a mi smo se smijali, do sutra smo se smijali. Akrobati su izvodili svoje točke na trapezima, lude točke od kojih zastaje dah kao i naši gimnastičari u Sokolskom domu, ali su bili puno gipkiji od naših i spretniji.
Glazbenici su svirali prije i poslije svake točke praćeni aplauzima oduševljenih ljudi, tata rata tam i tako to. Žena s bradom pjevala je operetne i operne arije, ali i „jednu sam ružu mel, pak sem ju zgubil“. A onda, meni i Tončeku, mom najboljem prijatelju, prišao je onaj visoki čovjek Aurelije i rekao da zna da smo vidjeli njegove aure i rekao kako zna da još ne govorim slovo r, a Tončeku da će on i njegova obitelj odseliti uskoro u grad na obali mora koji ima arenu (ali ćemo on i ja) ostati u nekakvoj duhovnoj veži i da ćemo vidjeti i razumijeti ono što drugi ne razumiju i da to moramo zadržati za sebe. I još je rekao da će nam prilaziti stariji ljudi i moliti nas da im damo savjete oko nekih stvari, a mi smo se samo smijali i zabavljali ne razumijevajući što nam želi reći.
Rekao mi je i to, čovjek s aurom, reci ocu neka ne ida na put vlakom i naka ne nosi one dokumente sa sobom. Bio sam srdit kad je tata odlučio svejedno poći na taj put. Nije se vratio. Drugovi su sve sredili, još i danas sve sređuju. Na kraju predstave postavljen je crveni tepih na kojem je majmunčić Szokee otplesao tradicionalni ples odlaska. Cirkus je uskoro napustio naše selo, a mi se vratili svakodnevnici, stariji posao, mi škola i tako je ljeto prošlo.
A onda, odjednom, u nedjelju ujutro, popio sam bijelu kavu (divka i mlijeko) i rekao mami: Sretan ti rođendan! Ona me pogledala, zaplakala, zagrlila me i zaustila jedva čujno: Pa ti možeš reći slovo r, a ja sam odgovorio: Naravno da govorim, za uvijek sam ga govorio, samo ga nitko nije čuo (osim mene). Napisao sam svoju prvu pjesmu s puno rijeći u kojima je bilo slovo r.
Onda je došla na red prva školska zadaća „Slobodni sastavak“. Učiteljica je odabrala moj i sastavak jedne djevojčice i stavila na oglasnu tablu. Ona je bila lijepa kao tigrica iz cirkusa.
Poslije sam još govorio nešto, ali me nisu nit čuli nit razumijeli. Govorio si u vjetar, šapnuo mi je Aurelije, čovjek s aurom iz daleka.
Kolači koje peče mama su najbolji na svijetu!