Pitanje: Prema napisima u medijima izgleda da Zajednica braniteljskih udruga Međimurske županije, kao i ostale braniteljske udruge, niste obilježili Dan antifašističke borbe, je li to namjerno ili o čemu se radi?
Nismo bojkotirali obilježavanje Dana antifašističke borbe, koja se obilježavala u šumi Brezovica kod Siska, ali ne znam što se to obilježavalo u Međimurju. U redu, poštujemo državne praznike, ali pijetet „antifašistima“ (partizanima) je organizirala Međimurska županija i JLS u županiji. Na nijedno obilježavanje braniteljske udruge nisu pozvane, pa se nisu mogle ni odazvati, a i činjenica je da se hrvatski branitelji i partizani nisu borili protiv istih fašista.
Da, u pravu ste, prema objavama u medijima svjedoci smo oduševljenog i poniznog obilježavanja Dana borbe protiv antifašizma diljem Međimurja prije mjesec dana. Partizanima i bivšim komunistima se zahvaljivalo za Domovinu, za Međimurje, dok je euforija išla do toga da se kod spomenika Karlu Mrazoviću Gašparu zapalila svijeća, čovjeku koji je kao zapovjednik Prvog Slavonskog partizanskog odreda rukovodio masovnim likvidacijom Hrvata u Španovici, pri čemu je selo potpuno uništeno i opljačkano, a stanovnicima koji su se spasili bijegom u šumu je zauvijek zabranjen povratak u selo, čak do toga da su selo preimenovali u „Novo Selo“. Kako tu istinu vode međimurski političari jasno je navedeno i članku objavljenom na stranicama Međimurje županije (Diljem Međimurja obilježen Dan antifašističke borbe – Poštovanje i zahvalnost onima koji su se borili za slobodu – https://medjimurska-zupanija.hr/2024/06/22/diljem-medimurja-obiljezen-dan-antifasisticke-borbediljem-medimurja-obiljezen-dan-antifasisticke-borbe-postovanje-i-zahvalnost-onima-koji-su-se-borili-za-slobodu/) koji je zdušno i poltronski prenijela većina lokalnih plaćenih medija.
Ti koje se slavilo 22. lipnja, nisu završili svoj „rat za oslobođenje“ diljem Hrvatske, pa tako i u Međimurju u svibnju 1945. Drugi svjetski rat je završio je 8. svibnja 1945. godine, a u vremenu poslije svibnja 1945. do kraja 1947. ti oslobodioci su „oslobodili života“ oko 1000 Međimurki i Međimuraca čija je jedina krivica bila da su drugačije mislili ili češće, da su imali imovinu koja je zapela za oko pojedinom „osloboditelju“.
Da, bila su to takva vremena, ali potpuno ignoriramo da u Međimurju za vrijeme 2. svjetskog rata, partizana nije bilo, da nijedan partizan nije poginuo u Međimurju, da Međimurje nisu oslobodili partizani, nego Crvena Armija. Čemu se kititi tuđim perjem? Zar Međimurje mora živjeti u laži? Tek kada je Crvena Armija napustila Međimurje goneći naciste dalje prema Njemačkoj, s planina i iz šuma su se pojavili hrabri partizani i uspostavili „narodnu vlast“ koja je bez suđenja i presuda uskratila temeljno kršćansko pravo na život oko 1000 Međimuraca.
Pitanje: Može li se reći da ste vi Dan antifašističke borbe obilježili nedavno u Ksajpi?
Pa ne baš, mi ne slavimo krvnike, a u Ksajpi je 13. srpnja 2024. godine održana komemoracija za nevine žrtve te „narodne vlasti“ (antifašista), komemoracija za hrvatske mučenike. Organizaciju održavanja komemoracija, te uređenje do sada pronađenih grobišta preuzela je prošle godine Zajednica braniteljskih udruga Međimurske županije.
Pitanje: Kažu da pokušavate vršiti reviziju povijesti, je li vam to cilj?
Svašta ! Danas su dostupni svi podaci iz 2. SR i poraća, zavisi samo koliko tko želi i koliko je spreman saznati istinu. Ne govori se ni o kakvoj reviziji događanja tijekom 2. svjetskog rata, nego žrtvama poraća, ljudima koji su ubijani sve tamo negdje do Praškog proljeća od strane „narodne vlasti“ tj. partizana i komunista, samoprozvanih antifašista čije udruge većinom ne vode Hrvati, pa je sve jasno.
Na komemoraciju u Ksajpi (Šenkovec) pozvani su, između ostalih, predstavnici Međimurske županije i svi čelnici JLS u Međimurskoj županiji, te sve braniteljske udruge sa sjedištem u Međimurskoj županiji, te javna tijela i ustanove.
U članku „Komemoracija na Ksajpi – da se ne zaboravi“ (https://branitelji.net/index.php/zajedno/komemoracija-na-ksajpi-da-se-ne-zaboravi) može se pročitati tko se odazvao pozivu i nazočio Komemoraciji na Ksajpi.
Na Komemoraciju je Ministar hrvatskih branitelja (Vlada RH) poslao izaslanicu koja je položila vijenac i zapalila svijeću u ime MHB, a Župan međimurski nije našao primjerenim da pošalje izaslanika i da bar zapali svijeću za hrvatske mučenike i dočeka izaslanicu Ministra hrvatskih branitelja, jer bi mu vjerojatno to oni iz 22.06. zamjerili, a njegov primjer su slijedili svi čelnici JLS u Međimurskoj županiji, osim Načelnika Općine Šenkovec koji je bio domaćin. Komemoraciju su ignorirale i sve braniteljske udruge okupljene u tzv. „Koordinaciji braniteljskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata Međimurske županije“.
Takav odnos prema pobijenim nevinim ljudima, našim precima s ciljem da se uništi genetski materijal Hrvata, koji je nažalost djelomično i uspio, vodi nas u vremena jugo-komunizma, glorificirajući „tekovine NOR-a“ što vodi do sumnje da je na djelu implementacija Memoranduma SANU II, svjesno ili nesvjesno, rezultat je isti.
Često nam govore o pomirbi svih Hrvata, pa i svećenici s oltara pozivaju na praštanje, ali dozvolite, je li itko od krvnika koji su pobili oko 1.000 Međimuraca, nenaoružanih i vezanih, odgovarao? Ljudi su nesvjesni da još uvijek među nama šeću ti krvnici, koje čak i slavimo. To se sramimo reći, a slavimo nekog ubojicu Karla.
Nama koji se usudimo ovako progovoriti imputiraju da smo Ustaše, ma koje Ustaše, mi smo hrvatski branitelji i domoljubi, a sve Ustaše sa bližom i daljnjom rodbinom su „antifašisti“ izbrisali s lica zemlja i za većinu se ni grob ne zna. A one malobrojne koji su uspjeli pobjeći širom svijeta ubijao je KOS sve do početka Domovinskog rata.
Slažem se, to je prošlost, aorist, nema smisla ni potrebe zbog toga širiti netrpeljivost, a kako zajedništvo naši političari provode u praksi, može se iščitati iz mojih odgovora. Marginalizacija jedne grupacije i glorificiranje druge, neminovno vodi u kaos, a tada je najlakše manipulirati s narodom.
Nema revizije povijesti, postoji samo jedna povijest, samo jedna istina ! Zavisi od nas koliko smo je spremni prihvatiti.
(R. Tomanić, foto: arhiva)