Danas se obilježava 79. obljetnica bleiburške tragedije i Križnoga puta, a tom će prigodom Hrvatski sabor predvođen predsjednikom Gordanom Jandrokovićem odati počast žrtvama polaganjem vijenca na zagrebačkom groblju Mirogoju.
Podsjetimo, stradanje pripadnika poraženih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji započelo je kraj Bleiburga 15. svibnja 1945., a u poratnoj Jugoslaviji događaji oko križnoga puta uglavnom bili prešućivani. Stradanjima su bile izložene kolone ratnih zarobljenika i civila, pod nadzorom pripadnika JA, na putu od Bleiburga i kroz Sloveniju do više odredišta u Hrvatskoj. Pojedine skupine zarobljenika vođene su u BiH, Srbiju i Makedoniju pri čemu su žrtve pljačkane, fizički iscrpljivane glađu, dugotrajnim marševima, uz likvidaciju iznemoglih, nehumanim željezničkim transportima i slično.
Najveća masovna likvidacija Hrvata
Već pri ulasku zarobljeničkih kolona u Sloveniju, pripadnici JA započeli su masovne likvidacije, a najviše ubijenih bilo je u okolici Maribora (prvi sabirni logor), Celja, Kočevja i dr. (masovne su grobnice bile prikrivane, a mnogobrojne su u prirodnim jamama). Ubojstva zarobljenika nastavljena su u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Zagreba, Karlovca, Siska, Bjelovara i dr. Što se tiče zagrebačkog područja, sbirni logori su bili na Kanalu, u Prečkom, Jankomiru, Maksimiru i Podsusedu.
Stradanja na križnome putu trajala su od svibnja do kolovoza 1945, odnosno do opće amnestije koja je proglašena je 3. kolovoza 1945, pri čemu je ubijeno više desetaka tisuća hrvatskih zarobljenika i civila. O stvarnome broju postoje različite procjene, pa tako povjesničari barataju brojkama od 45 000 do 200 000, pa i više.
Zastrašujuće događaje s križnog puta opisao je tada 14-godišnji Srećko Cvitanović koji je na povlačenje krenuo sa svojim ocem i brojnom obitelji: “Od Maribora smo se pješke probijali prema Dravogradu. Tako sam stigao i na Bleiburg. Ono što sam tamo vidio ostalo mi je zauvijek urezano u sjećanju. Dokle je horizont dosezao njime se prostiralo more ljudskih glava Englezi su tih dana zatvorili prolaz dalje, rat je već bio završio, avioni su konstantno nadlijetali Bleiburg. Partizana u tom trenutku uopće nije bilo. Oni su tek kasnije počeli stizati. Počela je engleska predstava o tome da je rat gotov. Vidio sam tu predstavu na četiri ili pet mjesta. Britanske vojnike i časnike koji su vikali ‘no war’, ‘peace’ i slične parole.”
Kao dječak preživio pokolj
Pozivali su sve ljude da bace oružje i počnu slaviti. Uglavnom, stvarali su atmosferu kod ljudi kao da je sve završilo, kao da je gotovo s patnjama i ubijanjem. A zapravo su, kazao je Srećko, na taj način htjeli razoružati stotine tisuća vojnika koji su tamo stigli:
“Došli su po nas ujutro. Prozvali su nas i odveli na jedno mjesto zapadno od Maribora u kompleks koje se nazivao Aleksandrove kasarne. Bilo nas je točno 240. Podijelili su nas u četiri grupe od koje je svaka kopala po jedan grob. Kada smo dobili lopate bilo nam je jasno da je došao kraj. Tada su nam i vrlo jasno rekli da smo neprijatelji i da je za nas život gotov. Budući da nije bilo dovoljno lopata, grobove smo kopali na smjene. Izmjenjivalo se po pet ljudi iz svake grupe koji su kopali u smjenama od oko 15 minuta.”
Oni koji su završili s kopanjem išli su na obradu. Obrada se sastojala od spaljivanja svih dokumenata, odjeće, oduzimanja nakita i bilo kakvih osobnih stvari. Što god bi moglo dovesti do identifikacije čovjeka, bilo je uklonjeno i uništeno.
“Čak su nam i cipele izuvali i njih spaljivali kako nas netko prema njima kasnije ne bi mogao prepoznati. Završna scena te predstave, tog psihološkog ubijanja nastupila je kada je partizanski časnik, inače porijeklom iz Hrvatske, zapalio i teku s našim imenima uz riječi : Nikad niste postojali, nikad vas nitko nije vidio, nikad niste bili ovdje.”
(izvor: https://www.dnevno.hr/, foto: Screenshot)