Evo što o Pozoju kažu u Muzeju Međimurja Čakovec:
Predaja kaže da se ispod Starog grada u Čakovcu nalazi zmaj Pozoj. Isto se tako priča da zmaj spava u središtu Donjeg Vidovca. Neki drugi pak govore da nije ispod hrasta, već u Čičenjskoj jami pored sela. Stanovnici Donje Dubrave pak pričaju da se zmaj nalazi u močvarnom području Pijavišče. Živa predaja o zmaju Pozoju zabilježena je i u Štrigovi.
Pozoj
Gdje god se zmaj nalazio, uvijek ima iste karakteristike. Prije svega, on je ogroman. Zabilježile smo da se glava čakovečkog zmaja nalazi ispod Starog grada, dok se tijelo i rep u prvoj varijanti protežu do crkve sv. Nikole u Čakovcu, u drugoj do kapelice sv. Jelene u Šenkovcu, a trećoj do Štrigove. Štrigovčani za svog zmaja govore da se proteže od crkve sv. Jeronima do crkve sv. Marije Magdalene. Nadalje, naš zmaj prebiva u podzemlju, skriven od ljudi. Treća karakteristika je najzanimljivija: Pozoj ne riga vatru, već je njegovo glavno oružje izazivanje potresa i oluje ili poplave.
Sile dobra i zla
Zmaj ove nepogode izaziva kad ga ljudi naljute kako bi im naštetio. Potres izaziva tako da se budi iz sna i izliječe iz svog boravišta, a kad svojim velikim repom oslobodi vode onda nastaje poplava. No, Pozoj ima svog protivnika! To je čovjek imenom Grabancijaš Dijak koji ga jedini može pobijediti. Vještinu potrebnu za to savladao je polazeći školu za čarobnjake. Nakon regularnih 12 razreda, Grabancijaš je završio i 13. razred. Zbog toga ga se ponekad naziva i Črnoškolcem. Grabancijaš magičnim riječima umiruje zmaja koji mu potom dopušta da ga zajaše te zajedno odlete daleko od ljudi kojima je zmaj htio naštetiti.
Zmaj, zmija ili bog?
Vratimo se na činjenicu da Pozoj ne riga vatru. Ta nam karakteristika postaje jasnija ako uzmemo u obzir istraživanja koja govore da je zmaj muški par jedne druge životinje – zmije. Zmije obično smatramo hladnim životinjama i teško je zamisliti da bi one rigale vatru, zar ne? (Vatra kao glavno oružje rezervirano je za drugog boga, ali o tome uskoro). Figura međimurskog zmaja Pozoja mogla bi se tumačiti kao ostatak slavenske pretkršćanske predaje o bogu Velesu. Veles se nalazi u podzemlju, gospodar je mrtvih, okružen je vodom, a obično se prikazuje u obliku zmije ili zmaja. On prevladava u zimi i proljeću te se od njega očekuje da u proljeće oslobodi vode koje ponovno počinju teći u bujicama. Zvuči li vam ovo poznato?
Vjerujete li u zmajeve?
Predaje o zmaju žive i danas. U našem svijetu u kojem je usmenu predaju uvelike zamijenila pisana riječ zmaj Pozoj je svoje mjesto našao u književnoj fikciji. Najrecentniji primjer je roman Krunoslava Mikulana „Zmaj ispod Staroga grada“. U njemu autor ocrtava svijet 21. stoljeća koji je duboko prožet nadnaravnim bićima. Koja je uloga zmaja u svemu tome vam ipak nećemo otkriti te ćemo vam toplo preporučiti uzeti ovu knjigu u ruke. (Janja Kovač)
VIDEO O POZOJU Graditeljske škole čakovec možete pogledati na YouTube-u: https://www.youtube.com/watch?v=Q1BpcEZZNIU
A evo što o Pozoju piše Hrvatski glas iz Berlina: https://hrvatskiglas-berlin.eu/
Pozoj je zmaj ili krilata zmija koja živi u špilji, jami, ispod korjenja mitskog stabla. Gospodari vlagom. Neki još smatraju pozoja šumskom kornjačom z roglecima. Prema riječima dr.sc. Vitomira Belaja za Međimurje bi se skoro moglo reći da leži na pozojima jer obiluje prirodnim uvjetima za njegovo «stanište». Pozoj spava pod zemljom, s glavom pod svetištem na najvišim uzvisinama (moguće pod Mohokosom i Velikim Pernjakom –Stanetinskim brijegom, današnja mikrolokacija Sv. Urbana), a s repom u vodi šumskih zdenaca (lokacija Toplica u Malom Pernjaku), zatim u močvarnim jamama poput Morskog oka u Svetom Urbanu. Pozoj mijenja svoju spodobu u krilatu ribu, crnog pijetla, šestokrilog konja, pa i vraga. Izaziva sušu, potres i rat. Kopljem i mačem mogu ga svladati slavenski bogovi Perun i Jarilo, grabancijaš kao i kršćanski sveci sv. Mihovil i sv. Juraj. Pozoj je prema akademiku Radoslavu Katičiću etimološki svehrvatska riječ koja se pojavljuje od Dubrovnika do Međimurja, a zapravo znači proždrljivac jer dolazi od «pozinuti» što znači proždrijeti. Nehotice mi se nameće lista suvremenih globalnih svjetskih i hrvatskih pozoja koji vuku civilizaciju i njena dostignuća u močvarne jame ali to je puno složenija problematika od pretkršćanske mitologije kojoj bogovi života i suvremeni bogovi novca nisu dorasli svojom pameću ni osjećajem za opće dobro.
Črlena kapica je duh prirode, patuljak, čuvar ognjišta. Nosi crvenu stožastu kapicu, a obrastao je u bradu i dugu kosu. Miroljubiv je, istinoljubiv, spretan i hrabar. Prijatelj je životinja i ne jede meso. Prati ga konj ili govedo.
Grabancijaš, dijak je preškolovani učen i pismen đak – čarobnjak, bezgrešni mladomisnik koji na pokretnom kotaču čeka vlastito izlijetanje put istoka. Štapom ili zlatnom uzdom tjera i smiruje zmaja pozoja. Dobrohotan je i muzikalan. Može se provući kroz ključanicu. Nažalost naše suvremenike pozoje učenost i dobrohotnost nimalo ne smiruju. Možda bi i zlatni štapovi i zlatne uzde imali bolji učinak? Strahe, gorostasna bića nejasnih crta lica javljaju se u jesensko i zimsko doba za vrijeme maglovitih i oblačnih dana. Žive uokolo napuštenih mlinova. Mogu se vidjeti u pogrebnim povorkama divova u dugim kaputima ili kao zli kočijaši zaprežnih kola koja iznad zemlje vuče divlji konj. Opisi drugih međimurskih mitskih bića poput sojenica, mora, svečara, coprnica, pesjaneka, vragova… mogu se pronaći u knjizi Lidije Bajuk bogatoj i drugim vrijednim sadržajima iz međimurske povijesti, etnografije, etnomuzikologije, bioraznolikosti, religije, književnosti i suvremenog života pod naslovom «Hrvatska prirodna i kulturna baština Međimurja» uz koju su izdana i dva CD-a a izdavač je udruga Matapur iz Zasadbrega.
(rt, foto: ilustracija)