Kad nekog poznajete više od 50 godina mislite da o njemu znate gotovo sve. No nakon dvosatnog razgovora s dotičnom osobom shvatite da to nije tako i da tu postoji jako puno stvari, činjenica, podataka, o kojima niste imali pojma. Upravo to se dogodilo kada smo razgovarali s Antunom Tončekom Pšeničnikom iz Murskog Središća kojeg većina Središćanaca poznaje, ali ne na način na koji ćemo ga predstaviti.
Antun Tonček Pšeničnik rođen je u Murskom Središću 1936. godine gdje ja završio 4 razreda osnovne škole, a 5.,6., i 7. razred u Čakovcu jer tada je osnovna škola imala 7 razreda. Nakon toga upisuje 1955. godine Učiteljsku školu također u Čakovcu koja je trajala 5 godina. Kao učitelj počeo je raditi u Hlapičini sve do vojske. Nakon povratka radi u osnovnoj školi Martin na Muri (danas Sveti Martin na Muri) od 1958. do 1960. godine, a zatim postaje ravnatelj (direktor) od 1962. do 1965. godine. Tada dobija stan i posao učitelja u osnovnoj školi u Murskom Središću gdje radi sve do mirovine u koju je otišao 1995. godine.
Da bi nam slikovito dočarao ondašnja vremena ispričao nam je jednu anegdotu. Dok je radio u Martinu na Muri trebali su nekoga za rad u Selnici jer je jedna učiteljica otišla na porodiljski dopust. Na sastanku učitelja gdje se o tome odlučivalo svi su predložili njega, ali samo iz jednog razloga pa su mu rekli:
„Tonček, mislimo da si ti najbolje rješenje jer jedini od nas imaš bicikl pa će ti biti lakše putovati nego da netko od nas u Selnicu odlazi pješice.“ U ono vrijeme i bicikli su bili rijetki, a oni koji su ih imali bili su sretnici, ali su drage volje bicikle posuđivali prijateljima, rodbini i drugima koji su nešto trebali obaviti, a puno puta su to i sami činili jer mnogi bicikl nisu znali voziti.
Osim učiteljske karijere Tonček se bavio mnogim drugim stvarima, fotografijom, gimnastikom, maketarstvom, a poznat je i kao restaurator starih „fićeka“. No, idemo redom.
Fotografija je bila njegova velika ljubav kojoj je aktivno posvetio jedno desetljeće, od 1950.-1960. godine kao član Foto-kino kluba Mursko Središće. U tom razdoblju napravio je niz, danas jedinstvenih i vrijednih fotografija, dokumentarnih, sportskih i umjetničkih. Kao članove Kluba spomenuo je Mile Grdića, Ljudevita Jurišagu, Franju Stipana, Rudolfa Vraničara, Mirka Pahora, a one koje je zaboravio, a mnogi danas nisu živi, sjeća se sa nostalgijom i ljubavlju. Kao Klub, ali i pojedinci, sudjelovali su na raznim izložbana od onih lokalnih do kotarskih.
Evo nekoliko Tončekovih fotografija.
1954. Međimurski ugljenokopi
1960. Zaleđeni mlin na Muri
1958. Još jedan mlin na Muri
1954. Prvi slet DTO Partizan povodom njegovog osnivanja
1957. Akt
1958. Oranje
Pranje rublja na Muri – početak 50-tih
Pranje rublja na Muri – početak 50-tih
1954. Ulica Matije Gupca
1952. Krave na ispaši
1955. Zgrada
1957. Crkva
1960. Mačak na Muri
1959. Dva dječaka
1958. Konj i kola
Ovdje je opet naveo jednu zanimljivost:
„U Klubu smo imali mali filmski projektor i pripadajuće velike i teške zvučnike. Iako je već djelovalo kino „Rudar“ nisu svi iz okolnih naselja mogli dolaziti na projekcije jer tada prijevoza nije bilo. Zato smo nas nekolicina odlučili da filmove prikazujemo u njihovim selima u koje smo dopremili projektor i teške zvučnike za čiji prijevoz smo se snalazili na razne načine. Filmove smo čak prikazivali u Sloveniji u naseljima blizu nas. Sjećam se da sam za jedan kaubojski film osobno izradio veliki plakat na kojem sam nacrtao Indijanca na konju, a pošto je to bilo mađarsko govorno područje i plakat je bio na mađarskom jeziku. Prjevod mi je napravio jedan jako dobar prijatelj. Kako neka mjesta nisu imala društvene ili bilo kakve prostorije za projekciju filmova, njih smo prikazivali i po obiteljskim kućama.“
Tonček je bio i veoma aktivan sportaš koji je počeo sa stolnim tenisom, a najveći majstori tada su bili Ivan Markulin i Zvonko Vargazon. Počeli su igrati improvizirano s drvenim reketima koje su sami izrađivali, za stol koristili sve prikladno dok nisu dobili pravu opremu. Nekad su znali gledati druge i čekati cijelu noć da bi došli na red da odigraju koji set.
Ipak njegova prava sportska ljubav bila je gimnastika koja je osnivanjem DTO „Partizan“ toliko napredovala da su nastupali po sletovima i natjecanjima gotovo u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Evo još jedne anegdote iz tog vremena:
„Išli smo na slet u Kragujevac, naravno vlakom. Iz Međimurja su bila dva vagona, jedan naš drugi čakovečki. Kako sam znao da ćemo u Zagrebu malo duže stajati jer će se naši vagoni priključivati kompozicijama za Kragujevac u koji su išla mnoga gimastička društva iz Hrvatske, dogovorio sam sastanak s djevojkom koja je živjela u Zagrebu. Sreli smo se na osmom peronu i kako to biva, u razgovoru vrijeme brzo prolazi tako da sam potpuno zaboravio na polazak vlaka. Kad sam to shvatio brzo sam trčao do svojih, međutim oni su već otišli. Ja onako jadan i napušten, sam na kolodvoru u Zagrebu, nisam znao što učiniti, a na pomisao da neću biti u Kragujevcu skoro sam počeo plakati. Upravo tada začujem jedan glas: „Hej ti mali Središćanac, kaj su tvoji već dišli? Ajde brzo skoči u naš vagon. Mi idemo za njima.“ Nisam mogao vjerovati od sreće. Bio je to vagon s gimnastičarima iz Čakovca, a mene je prepoznao njihov voditelj i prednjak koji me je tako spasio.“
“Kao gimnastičari odlazili smo na natjecanja i logorovanja i na more. Tamo smo vježbali na njihovim spravama, a u bliža mjesta kao na primjer Trakošćan, sprave smo vozili sa sobom.” rekao je još Tonček.
1955. Vodice
1956. Pula
Tonček se bavio i modelarstvom (jedno vrijeme predavao je i Tehnički odgoj) pa je izrađivao makete brodova. Nacrte i materijale naručivao je iz Pule. Napravio je više modela no spominje Santa Mariu i Dubrovačku galiju iz 17. stoljeća s petnaest vesla. Evo zašto.
„ U ono vrijeme učiteljske plaće nisu bile velike, supruga mi je bila domaćica pa sam morao naći još neke druge izvore zarade. Tako sam nakon završetka školske godine odlazio na sezonski rad u Njemačku. Tamo sam sreo dosta Središćanaca. Stjepan Čanadi-Štef, koji je kad se vratio otvorio popularnu Kuglanu „Ilonka“, bio mi je šofer koji mi je puno pomogao i vozio kamo je trebalo. Pomagao mi je i Mirko Pahor kao i supružnici Kelner. Sa suzama u očima sjećam se svog poslodavca Durr Ginthera s kojim sam uspostavio čvrsto prijateljstvo i radio u tvornici njegova oca. Brinuo je za mene i pomagao mi kao rođenom bratu. Jedne godine ljetovao je s obitelji na Jadranu. Pozvao sam ga da me u povratku posjeti i on je došao. U znak zahvalnosti za sve što je učinio za mene poklonio sam mu one makete, Santa Mariu i Dubrovačku galiju. Bio je toliko sretan i potresen, a nije znao kako mi se odužiti. Tu je uskočila njegova supruga koja je skinula svoj zlatni lančić i stavila ga oko vrata moje supruge. Eto, takvi smo mi bili prijatelji.“
Iako bi o Tončeku mogli napisati barem 5 ovakvih članaka, ovaj put istaknuli smo ono najzanimljivije. Dao nam je još gomilu podataka i gotovo stotinu imena ljudi s kojima se družio kao gimnastičar, fotograf, modelar i restaurator, no sve ih ne možemo navesti pa se zbog toga ispričavamo.
Kad smo napisali da je bio i restaurator mislimo na obnovu starih „fićeka“ koji su mu bili velika strast. Restaurirao ih je na desetke, naravno u vrijeme kada je to mogao.
Danas Tonček zajedno sa suprugom živi kog kćerke Sanje i zeta Ellia, prebrodio je tešku bolest no zahvaljujući snazi svoje volje sada šeće po Murskom Središću i raduje se uvijek kada sretne nekog poznatog s kim može malo porazgovarati, a obraćaju mu se na ulici i njegovi bivši učenici kojima je ostao u lijepom sjećanju.
Tončeku želimo sve najbolje, a dobro zdravlje prije svega.
(R. Tomanić, foto: rt, arhiva Antuna Pšeničnika)