Zašto je rukomet nepopularan u većem dijelu svijeta? Zašto nije među popularnijim sportovima? Čini se da se ova pitanja s vremena na vrijeme postavljaju sve češće, osobito kad stižu nove olimpijske igre. Američki su novinari zbunjeni zašto neke europske zemlje toliko vole ovaj sport.
Jedan od glavnih problema s rukometom je kako ga ljudi uopće percipiraju. Rukomet nije sport broj 1 za mnoge nacije, čak i u onima čije reprezentacije redovito osvajaju medalje na velikim natjecanjima. Međutim, to ne znači da sport nije popularan. Mnogi sportovi podložni su povijesnim, pa čak i političkim utjecajima, pa tako i rukomet. Gledano s negativne strane, u rukometu, i to na najvišoj razini, još uvijek nisu potpuno jasna neka pravila koja se temelje na sudačkoj procjeni, poput trajanja napada, ali i relativno česte inovacije donose određenoj zbunjenosti. Tako je prije nekoliko godina zaživjela igra „sedam na šest“, a odnedavno i mogućnost dobivanja plavoga kartona, kao što je to bio slučaj s našim Davidom Mandićem na ovogodišnjem Euru u susretu s Francuskom. Crveni i plavi karton u rukometu međusobno se razlikuju po kazni, no kako to objasniti narodima koji ne prate ovaj sport, poput Amerikanaca koji su na „piku“ Svjetske rukometne organizacije (IHF) da se uključe u globalno promicanje rukometa.
Utjecaj se širi sporo, ako se uopće i širi
Jedan od glavnih problema s rukometom na svjetskoj razini je njegova privlačnost u zemljama koje inače vole sport, poput SAD-a ili Australije. Zemlje Commonwealtha, međutim, uglavnom odbacuju rukomet, što nije slučaj s drugim sportovima koje je popularizirao britanski utjecaj, poput ragbija. Tako niti u jednoj zemlji Commonwealtha rukomet nije popularan, a na toj listi su Engleska, Wales, Škotska, Australija, Kanada, Novi Zeland, Fidži,… S druge strane, čini se da je utjecaj Njemačke, koja se smatra jednom od začetnica rukometa, ograničen na nordijske zemlje kao što su Danska, Norveška i Švedska kako bi se proširila popularnost ovog sporta. Međutim, ni u tim zemljama to nije sport broj jedan.
Ako je globalna privlačnost rukometa ukorijenjena u političkom i gospodarskom utjecaju, postoji nekoliko točaka koje ljubitelji sporta navode kada procjenjuju privlačnost sporta:
– nemogućnost osvajanja medalja (slučaj Ujedinjenoga Kraljevstva)
– nedostatak državnog financiranja (također UK)
– kasni dolazak na međunarodnu sportsku scenu
– komplicirana pravila (za Sjevernoamerikance)
– „prelako“ je zabiti
– loš postotak obrana vratara (često ispod 25 posto)
– teško je „ukrasti“ loptu protivniku.
Neki od ovih mogu biti valjani razlozi, dok drugi možda nisu. Za mnoge ljubitelje sporta i sportaše to je pitanje kulture i sportova uz koje su odrastali.
Glavni problemi infrastruktura i financije
Što je sport bez svojih sljedbenika? Pad broja gledatelja je problem koji se u rukometu, kao i u mnogim drugim sportovima, treba riješiti. Budući da se rukomet igra u zatvorenom prostoru, potrebne su mu dobre dvorane koje nije jeftino graditi ili unajmiti. Bez financiranja, igrači bi morali sami unajmiti arene, kao što je to slučaj u Velikoj Britaniji. U zemljama kao što su Mađarska ili Rumunjska, rukometne momčadi igraju u arenama u vlasništvu općina za koje nisu dužne snositi financijski trošak.
Jedan od najbogatijih klubova na svijetu, PSG, svoje domaće utakmice igra na Stade Pierre de Coubertinu i Halle Georges Carpentieru. Ove dvije pariške dvorane imaju ukupni kapacitet od samo osam tisuća sjedala. Čak i s rasprodanim utakmicama, PSG bi se i dalje borio da stvori spektakularnu atmosferu kakva se može vidjeti u drugim dvoranskim sportovima kao što je košarka. Lanxess Arena sa svojim kapacitetom od 20.000 sjedala jedno je od najvećih njemačkih mjesta za održavanje rukometnih utakmica. Međutim, prava je rijetkost da se ulaznice rasprodaju.
Za mnoge klubove problem je ispravan pristup infrastrukturi, pogotovo jer mnoge uspješne (europske) rukometne momčadi dolaze iz manjih gradova. A infrastruktura nije jedini problem, a odmah nam pamet dolaze i financije, iako i bez pomoći u tom sektoru mogu se ostvarivati sjajni rezultati. Jedan od primjera pogledajte u hrvatskoj ženskoj rukometnoj reprezentaciji. IHF posljednjih godina gleda SAD kao „zlatnu koku“ koja bi mogla riješiti brojne probleme popularnosti ovog sporta. Kada god Amerikanci pogledaju isječke rukometnih utakmica, gotovo se uvijek zapitaju kako to da ovaj sport nije zaživio kod njih. No, na kraju krajeva, što će im još jedan sport pored ionako popularne košarke, bejzbola, američkog nogometa i hokeja… (m)