Nakon što je njemački „Bild“ objavio kako je drug Tile 10. na rang listi najvećih zločinaca 20. stoljeća, Hrvatska se može pohvaliti još jednim trofejom. Naša zemlja ima najvećeg debila među premijerima. U Evropi. Doduše, to još nije službeno, ali kad bi se danas provodila anketa u EU, Milanović bi, bez konkurencije, zasjeo na prvo mjesto. Kako drukčije nazvati čovjeka koji s toliko bezobrazluka, inata, gluposti i bahatosti dovodi zemlju na rub sankcija?
Tek smo ušli u tu uniju, u koju su nas prevarom ugurali, a već se svatko s imalo dostojanstva srami ljudima koji nas predstavljaju. Možda je upravo zbog takvih malih Hitlera ala Milanović i dobro što smo ušli u EU. Zamišljam, što bi nam taj radio da smo u diktaturi, iako se ovo što imamo s njima nikako ne može nazvati demokracijom. Nadmašio bi Milanović beznožnika, svog idola s 10. mjesta top liste.
Beznožnik je onaj čije ime i dan danas nosi glavna ulica u našem selu. Apeliram na poglavarstvo nek to hitno promijene. Pada mi na pamet najmanje pola milijuna drugih i boljih osoba po kojima bi se mogla nazvati glavna ulica u Murskom Središću. Recimo, nek se zove Glavna ulica. Svakako moramo paziti da je ne nazovemo po nekom istinskom domoljubu. To crveni ne bi probavili. Zato idemo na neutralni teren i nazvati je po nekoj stranoj personi. Recimo, može se zvati Ulica Charlie Chaplina. On je meni bio skroz pozitivan i smiješan. Mislim da se ni drugovi ne bi bunili. Ili Bruce Lee Street. On je bio jak i znao je kung fu. Stanovnici takve ulice osjećali bi se sigurnima. Mogla bi se naša glavna ulica zvati Štrumfova. Ne, to je loša ideja. Štrumfovi su plavi, a to bi neke naljutilo. Sve u svemu, dali mi njoj ime po nekom pjevaču, glumcu, liku iz crtića, sitnom kriminalcu, perverznjaku ili lokalnom štemeru, sve je bolje od ovog što sad imamo. Da se mene pita nazvao bi je po istinskim legendama iz te ulice, Ulica Slaveka i Mariške Netine.
No, vratimo se našem premijeru koji nam je preko veze sredio sankcije. To dosad nikome nije uspjelo. Takav blitzkrieg nismo vidjeli od 1941. Pardon, od kolovoza 1995. Knjiški ljudi kažu da je tanka linija između notornih glupana i genijalaca. Znam, ja spadam u ove notorne a naš premijer svakako u genijalce. Međutim, ta linija, koliko god bila tanka, u sebi mora imati mjesta za još jednu osobu a to je prevoditelj. Notorni, u koji spada velika većina nas i genijalca, prvog i posljednjeg, najuzvišenijeg Zokija, ne mogu uspostaviti komunikaciju bez prevoditelja. Uz rječnik nema šanse. Ja nikako ne mogu razumjeti što je filozof Zoki mislio reći ovom verbalnom vratolomijom: – Tamo gdje država treba biti, ne svugdje, treba biti jasna, tvrda i čvrsta -. Kako ne blenuti na ove riječi?! Ok, ja sam papak, ali ipak bi trebao razumjeti svog premijera. Pa sam razmišljao, onako, grunfovski. Mozgao sam od petka do ponedjeljka, propao mi je vikend, ali isplatilo se. U ponedjeljak na kavi, inspiriran drugim genijalcima tipa Milanović, onih što se nalakte na šank s glupim i kiselim izrazom na licu, baš kao premijer, zaključio sam da se riječ „država“ odnosi na muškarca, preciznije – na njega. Vjerojatno opčinjen Miladinkom Opančić, pod navalom testosterona, Milanović je diplomatskim rječnikom dao do znanja slobodnoj staroj puci Miladinki, kako bi ON (država) trebao biti, ne svugdje, jasan, tvrd i čvrst. Jedina enigma je zašto BI trebao biti. Za uspješan flert ne treba biti iskren. Mogao je reći kako on JEST sve ono čvrsto. Da je tvrd, to je svima jasno. Ko bukva.