Poštovane potrošačice i potrošači, gospodine Župane, gospodine Gradonačelniče, gospodo načelnici i predstavnici Općina, predstavnici udruga, predstavnici medija, dragi potrošači!
Što reći u ovakvim svečanim prigodama?
Možda je najbolje početi sa veliko hvala svim nazočnima koji svaki na svoj način i u svom području brinu o potrošačima s ciljem da pravovremenim i cjelovitim informiranjem, te savjetovanjem i edukacijom potrošača i njihovih obitelji od pasivnoga konzumera stvori potrošački pismenog potrošača svjesnog svojih prava na zakonom zajamčenu visoku razinu kvalitete roba i usluga, na kulturan i čovjeka dostojan odnos potrošača i trgovca, te tako potrošačima omogući na zakonu utemeljenu zaštitu od mita, korupcije, birokratske i monopolističke samovolje gospodarsko-bankarskog lobija.
Bila su do nedavno u Hrvatskoj popularna savjetovališta za zaštitu potrošača, no kako Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta kao resorno za zaštitu potrošača prestalo sufinancirati savjetovanje potrošača, bili smo prisiljeni se osloniti na vas.
Savjetovanje je u stvari krivo korištena riječ za informiranje, jer udruge ne savjetuju i nemaju zakonsko pravo na to, nego daju informacije, stoga smo uskladili i naziv projekta koji je nastavak našeg trajnog projekta pod nazivom “MEĐIMURSKI INFO CENTAR POTROŠAČA”
Projekt obuhvaća slijedeće aktivnosti:
Prvo : Info centar potrošača
Drugo: Medijsko savjetovanje
I treća aktivnost su: Mrežne stranice
Uz postojeću mrežnu stranicu udruge www.dpm.hr, što dostupnije informiranje i savjetovanje potrošača otvorena je i stranica www.savjetovaliste.info, na kojoj će objavljivati informacije iz područja informiranja i savjetovanja potrošača.
Naravno, pa i nije tajna tko nas podupire tj. koje Općine ispunjavanju svoju obavezu iz članka 126. Zakona o zaštiti potrošača.
Potpore su još uvijek simbolične, jer se udruge za zaštitu potrošača nisu uspjele profilirati, kao neki drugi sektori, pa je tako kao primjer uzmimo omjer donacija udrugama za zaštitu potrošača i sportskim udrugama 1 : 8 u korist sporta, ili ako usporedimo s udrugama za zaštitu životinja, onda je omjer 1:5 u korist udruga zaštitu životinja.
Ne sporim značaj tih udruga, jedino želim podsjetiti sa smo svi mi potrošači.
Ove godine smo se prijavili s našim projektom na javne natječaje svih JLS u Međimurskoj županiji i Županije, znači napravili smo 26 projekta, jer svih 26 samouprava je uspjelo temeljem Uredbe o sufinanciranju udruga iz javih izvora kreirati različite obrasce koje je trebalo popuniti, nije bilo ni dva istovjetna.
Znamo svi da nam je Korona kriza zagorčala život, ali MICP dati bez prestanka od 01. siječnja 2020. Bili smo na rubu likvidnosti, ali srećom je Općina Nedelišće prihvatila projekt prije krize, te nam je ta donacija bila zlata vrijedna, jer mi da bi bili kako je rečeno na usluzi potrošačima samo za mjesečne telefonske pretplate imamo trošak od 500 kn, jer broj 0800 je besplatan za potrošače, ali ne i za nas.
Na slajdu se vidi pregled koliko smo tražili po projektu, s ciljem ravnomjernog opterećenja JLS, i kolika su nam sredstva odobrena, te je i razvidno koje JLS smatraju da Savjetovalište potrošača nije od javnog općeg interesa za njihovu JLS, vjerojatno jer na tom području djeluje neka druga udruga za zaštitu potrošača.
Stvar je samo o informiranosti JLS, zato podvlačim na je MICP jedino savjetovalište potrošača u Republici Hrvatskoj koje kao projekt vodi udruga.
Možda ne izgleda tako, ali ovo je povijesni projekt na području provedbe politike zaštite potrošača ne samo u Međimurju, nego u Hrvatskoj.
Ovo je prvi Info centar (savjetovališta za potrošače) u Hrvatskoj koje ne financira Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrata, već isključivo Međimurska županija i međimurski Gradovi i Općine.
Naravno, daju savjete i druge udruge, pa i naš Međimurski potrošač i Udruga „Ovršni“ ali NIJEDNA udruga nema savjetovalište za zaštitu potrošača i ne provode istoimene projekte.
Time Međimurska županija, ne samo da je prva, nego je i jedina županija u Republici Hrvatskoj koja ima svoje savjetovalište za zaštitu potrošača.
Stoga mogu bez imalo poltronstva reći da bez Vas gospodine Župane, ovog projekta ne bi bilo. Vi ste jedini prepoznali značaj brige o potrošačima.
Kako je direktorica Razvojne organizacije jučer dobila žurni poziv za službeni put, pokušati ću ukratko objediniti i njezinu i svoju najavljenu temu, a to su:
Zaštita potrošača: stanje u Hrvatskoj i
Zaštita potrošača: poveznica EU – Hrvatska
Po prijemu u članstvo EU Hrvatska je odmah dobila resor zaštite potrošača, te je za Povjerenika za zaštitu potrošača u Europskoj komisiji imenovan Neven Mimica, no to nismo iskoristili, tadašnji ministar gospodarstva (gospodin Vrdoljak) je javno na sastanku koji je s predstavnicima udruga u Hrvatskoj organizirao Minica izjavio da njega zaštita potrošača ne zanima da je on zadužen za razvoj gospodarstva.
Spomenuo sam već da je MINGPO resorno tj. zaduženo za razvij i provedbu politike zaštite potrošača.
U pristupnim pregovorima za članstvo u EU povjerenstvo za pregovore koje je vodila Vesna Pusić, Hrvatska se obvezala da će u Saboru formirati nezavisno tijelo za zaštitu potrošača, to nije provedeno do danas.
Da ne idem više u te detalje, činjenica je da Hrvatska nema kreiranu politiku zaštite potrošača, nema strategiju provedbe politike zaštite potrošača. Istovremeno u EK (može se uočiti već na prvom listu mrežne stanice je definirala da je politika zaštite potrošača jedna od prioritetnih politika u Europskoj uniji.
Potrošač je stavljen na prvo mjesto svih politika Europske unije i nacionalnih politika osim u Hrvatskoj. Doduše Hrvatska ima dokument pod nazivom Nacionalni program zaštite potrošača, koji ja osobno tretiram kao pokušaj pisanja eseja pučkoškolca, a u dokument se mijenja svake tri godine, te nema spomena o kontinuitetu.
Ali taj aktualni nacionalni dokument definira potrošača kao „slabiju stranu na tržištu“, dok se u EU i svuda u uljuđenom demokratskom svijetu potrošač definira kao „regulator tržišta“, što nesumnjivo i je.
Moram se osvrnuti i na netom završeno predizbornu kampanju. Ne kršim izbornu šutnju, želim samo istaknuti činjenicu, da u svim predizbornima kampanjama, bilo koje razine u Hrvatskoj nijedna politička opcija nije izustila riječ „potrošač“.
Stiče su utisak da je riječ „potrošač“ ili nepoznata ili zabranjena u hrvatskom političkom rječniku.
Kao primjer navodim američke kampanje, gdje se akteri po pola sata i više u svakom javnom nastupu obraćaju direktno potrošačima, jer oni znaju da je potrošač „regulator tržišta“.
Po istraživanjima Eurobarometra je u godini poslije prijema u članstvo (znači 2014. godine bila na 26 mjestu od 28 članica EU po zaštiti prava potrošača, iza nas su bile Bugarska i Rumunjska, a već iduće godine 2015. nadaje čvrsto smo zasjeli na zasjeli na zadnje mjesto.
To i ne čudi, jer Hrvatska jednostavno ne želi prihvatiti da je zaštita potrošača u Hrvatskoj uvriježena stečevina još iz vremena kako ni Amerika nije uočavala značaj zaštite potrošača (oni su donijeli Deklaraciju o pravima potrošača 1962. godine), a o Europskoj uniji se još nije razmišljalo.
Povijesne činjenice su da zaštita potrošača u Hrvatskoj vuče korijene još iz 1932. godine kada je organizator Prvog (i jedinog)velesajma u Karlovcu tiskao naputke trgovcima kao je imaju ophoditi prema kupcima. Poslije II. svjetskog rata tamo daleke 1946 godine kada Gradsko vijeće Grada Zagreba prihvaća uredbu koja zabranjuje da se ( 1 ) proizvode , ( 2 ) distribuiraju i ( 3 ) prodaju dječje igračke koje sadrže i najmanje tragove otrovnih boja ili imaju neprihvatljive simbole , a već 1948. godine je osnovana hrvatska gospodarska inspekcija.
Godine 1957. gradsko vijeće Grada Zagreba donosi Odluku o osnivanju savjeta za zaštitu potrošača u svim općinama u Gradu Zagrebu, a do kraja 1963. savjete za zaštitu potrošača imaju sve Općine u Hrvatskoj, a do kraja 1968. sve tadašnje mjesne zajednice imaju „Mirovna vijeća“.
Kao pandam potonjeg Hrvatska je i to po Direktivi EU donije zakon o alternativnim rješavanju potrošačkih sporova 2016. godine, koji nikada nije implementiran.
Republika Hrvatska po direktivama EU ima odličan zakonodavni okvir za zaštitu potrošača, kojeg u praksi moraju poštivati samo potrošači. Činjenica je da hrvatsko pravosuđe ne poznaje i ne priznaje Zakon o zaštiti potrošača, da se u potrošačkom sporovima Zakon o zaštiti potrošača ne priznaje kao lex specijalis, već se presude temelje na nametnutim općim uvjetima kojeg sebi definiraju trgovci. Hrvatska nema potrošačkih sudova, a niti potrošačke sudske prakse.
Postoje, vrijedi uočiti u kojoj instituciji, Sudovi časti u Hrvatskoj gospodarskoj komori i Hrvatskoj obrtničkoj komori, ali čak ni njihove presude redovni sudovi u Hrvatskoj ne priznaju i donose suprotne presude u korist trgovaca.
U Hrvatskoj postoji Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača, koje od 27 članova ima jednog predstavnika udruga potrošača i to kojeg nisu nominirale udruge, nego ga je implementiralo Ministarstvo gospodarstva.
Na stranicama Europske komisije su podaci o udrugama u RH (navedeno je 19 udruga, od kojih su neke veće godinama izbrisane iz Registra udruga RH) a u aktualnom Registru udruga RH 183 udruga ima upisanu djelatnost „zaštita prava potrošača.
U Hrvatskoj je aktualnim Zakonom o zaštiti potrošača, provedba politike zaštite potrošača naložena JLS, ali za to nisu osigurani izvori financiranja, te je ta odredba ustvari samo još jedan administrativno-financijski namet JLS, te ne zaprepašćuje činjenica da se u RH za zaštitu potrošača izdvaja iz svih proračuna oko 0,12 kn po potrošaču – stanovniku, dok je npr to u Njemačkoj oko 7 € po potrošaču – stanovniku.
Rezultat je što su samo prošle godine ugašeni „POTROŠAČ“ – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (poznat po tome što je dobio spor s Arijelom, da nije iste kvalitete u Hrvatskoj i EU, te zadnje što je dobio Kolektivnu tužbu koja je još uvijek aktualna pod zazivom „Slučaj Franak“, da neki to ne znaju, jer Udruga Franak vrlo agresivno koristi rezultate presude, ali oni nisu imali ovlast pokretanja Kolektivne tužbe, te smo to mi u Savezu „POTROŠAČ“ odradili sada ustvari ispada za njih)
Ugašen je Savez udruga za zaštitu potrošača Hrvatske, te trenutno postoje dva saveza Razvojna organizacija zaštite potrošača sa sjedištem u Varaždinu i Mreža potrošača Hrvatske sa sjedištem u Vukanovcu. No ni nakon višekratnih zamolbi i požurnica tim savezima Vlada RH ne želi dati ovlasti pokretanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao da to pravo u Hrvatskoj nemaju potrošači, nego npr HGK, HOK, MINGPO, …….. a koga ustvari oni štite jasno je iz naziva.
I da završim sa činjenicom da je EK prije 4 godine resor zaštite potrošača iz „Glavne uprave za zdravlje i sigurnost hrane“, prebacila u Glavnu upravu za pravosuđe i zaštitu potrošača. Vrlo jako lobiranje, usuđujem se reći i pritisak hrvatskih saveza udruga potrošača da se u Vladi RH promijeni resor zaštite potrošača, jer je MINGPO u izrazitom sukobu interesa (čak ni u nazivu se potrošači kao najbrojnija skupina ne spominju) Hrvatska Vlada ignorira
Resorno ministarstvo je otišlo čak i dalje da je prošle godine prestalo sufinanciranje projekata savjetovanja potrošača, čime je ugašeno 6 savjetovališta za zaštitu potrošača u Hrvatskoj (čime je 15 savjetnika poslano na biro rada) i samo osnovalo neki oblik savjetovališta. Spomenuta savjetovališta su po statistici davala oko 25.000 savjeta godišnje potrošačima za zaštitu njihovih potrošačkih prava, savjetovalište u MINGPO sada zaprimi oko 1.200 upita potrošača. Daleko više savjeta i informacija daje MICP.
Hrvatska može i mora bolje, jer svi smo mi potrošači, pa se svaka i najmanja politička odluka direktno odnosi na potrošače, a u Hrvatskoj je glas potrošača još uvijek ne čuje.
I sve će sjesti na svoje mjesto kada se konačno u Hrvatskoj definira Politika zaštite potrošača, kao strateška politika za razvoj države i gospodarstva, jer nužno je shvatiti i prihvatiti da se ne može čak ni govoriti o razvoju gospodarstva bez potrošača.
Hvala na pozornosti!
Željlo Tomašić
