Nije lako ovih dana živjeti na dvadesetim katovima gusto posijanih oblakodera po našim većim gradskim sredinama. Nije lako niti u nekom malom udaljenom selu bez moćne propusnice prema svijetu. Svi trpimo izolacije i ostajanjedoma, ali mi, mi koje samo petsto, šesto koraka dijeli do dodira s vodom koja teće, obilja zelenila koje buja gdje god noga zagazi ili mi koji imamo beskrajnu komociju prostora u distanci, mi to trpljenje ipak živimo blaže.
Sve jasnije postaje kako se baš ovih dana, dana kad se živi deviza „ostanidoma”, počinju cijeniti sitnice koje nismo prepoznavali 100 godina. Dani koji se nižu i okolnosti koje su nas izolirale na neznani rok trajanja nude priliku života da se resetiramo i vratimo na tvorničke postavke razumnog života. Ne moramo? Ne, ništ ne moramo, ali prejasno vidimo što nam sva obilja modernog stila života i čudesne blagodati sebičnih ugoda i standardi donose.
Možda to još u vlastitom dvorištu ne vidimo, ali mega „razvijene civilizacije” već jesu u brutalnim problemima. A oni, problemi, ne pogađaju samo proizvođače problema. Najčešće prvo udaraju na male i slabe. Sada je jedan problem problem cijeloga svijeta. Tisuće puta smo mogli čuti: Sve je u božjim rukama. Vrlo često i od onih koji su presigurni da Bog ne postoji. No to je tih tisuće puta najčešće bila tek poštapalica za začinjavanje razgovora. Sada imamo vremena za susret sa sobom. Osim susreta imamo i odgovornost prema sebi i prvom do sebe.
Na premnogim mjestima ta se odgovornost npr zove razmak. Ali ja govorim o sasvim drugoj vrsti odgovornosti. Sve je u božjim rukama. Ako je tako, što ćemo mi učiniti sa svojim rukama, srcem i nogama kad projdu ovi dani? Još ne znamo? Izum ostanidoma jako, jako pomaže da to saznamo još ovog proljeća.
Repeticije ove jeseni ili drugog proljeća nam ne trebaju, jer ako prekasno saznamo, možda to znanje nećemo imati s kim podijeliti, ili još tužnije, oni koji već znaju, možda neće moći s nama podijeliti. Nanizane misli se smiju komentirati i potirati, slobodno i u hodu, samo držimo razmak, a foto kolaž sugerira kako nam je taj hod ostvariv i uz Muru, bez propusnice, na domet glasa iza zadnjih gradskih kuća Murskog Središća.
(tekst i foto: Ivan Goričanec)
